Moram prestat na tren sa zoologijom jer me trese frustracija direkt vezana za spomenuti kolegij. Jer ima masu pitanja, a knjiga ima masu dvije ekvivalentne jedinke čistog sranja među odlomcima koji te samo zbunjuju jer moraš iščitavat deset puta kako bi pokušao dokučiti smisao rečenice i onda shvatiš da Erben priča o jebenom broju dlačica na amebi!!! Mislim, od životne je važnosti da ja znam s koliko vražjih dlaka ona mlatara u mojoj čaši vode, nema što...
I da, tek sam na petom pitanju. Mislim da neću krenuti Žutoperkinim stopama koja sama odgovara na pitanja nego ću se koristiti onom nevaljalom skritpa (!) i pokušat odgonetnut gdje je ta ženska koja ju je pisala falila. Nemam kad za jebakat se po Erbenovim nebulozama tipa "dva mornara su napokon umrla" (zahvalite Ž koja je otkrila tu morbidnu rečenicu u knjizi) ili pak izlistavat bilješke s predavanja koje su sve tipa "slušaj me sad, shvati me kasnije". Nemam vremena. Znam da ćete reć kako sam imo svo vrijeme ovog svijeta za to napravit ali nisam! Ne smije čovjek zapustiti socijalizovanje s drugim bićima! A ja sam to bogami njegovo zadnjih tjedan dana.
Ali, imam jednu savršenu vijest koja me veseli unatoč ovoj turpiji od zoologije koja mi caruje u guzici. Naime, STIGLA MI MAŠINA ZA ROBU!! Da, tako je, Pepica je konačno stigla u metropolu. Što se tiče imena mašine, obradite se mojoj susjedi dragoj koja ju je donirala i koja ju je krstila. Ali Pepica nije bez vraga, kao ni sve u mom jadnom životu.
Naime, prva stvar koju je trebalo napravit je iznijet Pepicu uza skale do stana. Onaj nadasve susretljiv čovjek iz Intereurope, čovjek od kojeg je vapnenac elokventniji, ostavio mi je paket u dnu skala, pogledao prema gore, dopustio smješku da mu zatitra na usnama i otišao u svoj veliki lijepi kombi. Gad. I ja stojim dolje, gledam Pepicu, Pepica gleda mene.... Ja nju podignem, ona se poda... I krenusmo zajedno prema gori, skalin po skalin. Srećom u njoj ima svega tridesetak kila pa nije bilo izrazito teško.
Kad sam se konačno strovalio zajedno s njom u dnevni boravak, krenuh tražit skalpel da isprerežem svu silu konopa i ljepljive trake kojom je moj ćaća utamničio Pepicu. Potrajalo je to poprilično jer sam ja sve čvorove moro sam otpetljat. Ne znam zašto ali imam neki thing na čvorove, jednostavno neću mirovat dok ih ne razriješim, taman trajalo cijelu noć! Frustrira. I kada sam konačno maknuo sav stiropor, vidjeh en face svoju Pepicu dragu. Odma primjetih da je bubanj pun puncijat raznih stvari. Bilo je tu, između ostalog: nekoliko cdova i dvdova, keksi, tona čokolade, dvije tone donje robe, jedna lijepa košulja onako green military stila, te jedna plišana žabetina koja s rezigniranim izrazom na faci drži znak "No smoking". Tad mi je bilo jasno zašto je Pepica bila tako teška.
Slijedeća stvar je bila spremit Pepicu u banju, gdje joj je i mjesto. Recimo da sad banja ima jedno dva kvadratna amstrema slobodnog prostora, ako se izuzme niski plafon. Neka. Valjalo je pouključivat sve cijevi na njihova mjesta. Prvo odvod. Ubih se u Gospodu dok sam pronašao cijev u zidu. Kad sam izvadio čep skoro poginuh od savršenog miomirisa koji se širio iznutra. Mislim da se radilo o ulju iz tune, ulju koje je kisilo u odvodu stoljećima, vjerojatno još otkad je prvi Japanc konzervirao prvu tunu u povijesti. Preživjeh nekako, i u nedostatku plinske maske, začepih prstima nos i naćerah cijev da se uvuče unutri. Sad dovod vode....
Nekom neizrecivo pametnom "uradi-sam" majstoru koji je radio ormariće u banji je nadzemaljskim silama pošlo za rukom da zagradi ventil za vodu, zajedno s navojem, naravno. Ja se ubih čačkajući i čačkajući odozdo ali to me jednostavno nije slušalo! Neće ko kad ne će :) Meni je već puknuti film opet zaprijetio da će napraviti bum pa sam krenuo u potragu za katsavitom da odvrnem jebene šarafe i maknem tu dasku koja mi smeta. I išćem ja, išćem ali ne nađoh. Doduše, otkrio sam jedan sanduk sa svim mogućim alatom tamo pa sam se pokušao poslužiti nekom trostranom turpijom ali nije gadura htjela uć u glavu šarafa. Pokušo sam i ključima od stana ali oni su bili premaleni. Pokušo sam cijelu stvar po stoti put poslat u zdupi strininu ali ni to nije imao efekta, kao ni 99 puta prije toga...
Na koncu, kad sam izgubio svaku nadu, nađoh jebenu katsavitu u nekom ormariću i odvrnuh hrđave šarafe. Svakome sam jebo mater. I glupa katsavita mi ispadne iz ruke dok sam odvijo najgornji šaraf i zabije mi se do pola mozga u glavu! Prebrojah sve zvijezde u oar susjednih galaksija! Ali iščupah tu pametno postavljenu dasketinu i zašarafih dovod. I napunih Pepicu svojom jadnom robom koja se tako razveselila mašini da su mi suze na oči došle! Uključih je i ona poče prat. I prala je i prala dok nije stala. Povadih robu, uživah u mirisu ko malo dijete u godišnjoj zalihi ugljikohidrata... I napunih opet Pepicu i stavim drugu turu (treća tura čeka jeftinu struju). Tad se dogodio mali problemčičak. Naime, sjedim ja za stolom prekoputa ulaza u banju i pokušavam učit zoologiju, pričam sa Žutoperkom o svemu i svačemu kad začujem onozemaljske zvukove kako dopiru iz banje. Lupa neki kurac po vratima, ona se tresu ko u kakvom lošem hororcu.... Odma shvatih, Pepica popizdila! Odem tamo i jedva otvorim vrata jer je ona doskakutala na svojim valjčićima u centrifugi sve do iza vrata i glupača ih blokirala. Ja je samo zagrlih i skakah skupa s njom još pola minute jer nisam mogao doć do kabela od struje! Kad je stala, isključih je i zaprijetih joj da će se vratit nazad u Grad ako bude pravila sranja. Vidit ćemo večeras je li shvatila.
A sad vas eto, idem nastavit sa zoologijom, ovih 20 minuta pauze mi je došlo ko sjekira u med. Pusek u guzek!
Post je objavljen 08.02.2007. u 16:39 sati.