I plovim prostorom ovim. Tražim put plovu svom. Brodu je plovit morima što mu dođu. Nailazi na mjesta, na oluje, na mir uz povjetarac. Brod, što tik uz njeg je beskraj morski i beskraj plavetnila neba. Sred beskraja brod.
Kao putnik na prašnjavu putu, stopala u krpama, što s vranama druguje. Priznaje al nezna, no osjećaj ga nosi. U trenucima umora tek se pita, 'Gdje li sam?', 'Kuda idem?', 'Odakle i zašto?'.
Dan u prolazu rađa sjećanja proteklosti. Uz tarabu usputnu sjeda do kanala otpadnih voda gazdinstva na putu. Grbavi štap između nogu oslonjen mu na rame. Služi mu, putujuć, da dodirom njime, sitnice na putu okrene, jer vid mu već slabi. Umornim nogama osjeća krv kako kola. Bol što traži odmor kratki. Pogled u travu što lagan je vjetrić njiše. Gdje li će nočas odmorište naći? Možda će i noć ovu probdjeti u hodu, lagano, mislima uvijen što odnijeti će ga u svijetove samo njemu znane. Jutarnjim će svijetlom san ga svladati na bilo kojem mjestu. Dan je ipak nekako sigurniji od noći pod nebom, što njegov je dom.
I živi u njemu još mladost traženja puta. Bilo je kazivanja i uputa, pa i prinuda da putem se krene određenim. Boriše se oko njega da sigurnost životnu izgrade. U grču nekom prolazili im dani. Sjeća se livada, potočića, ptica, bumbarova zujanja, kada bosih nogu pazio je da pčelu ne nagazi, il kukca nekog drugog. Kolike je sate proveo potrbuške promatrajući život u travi. Kao u šumi velikoj nekoj život bujaše. Volio je taj život u svim njegovim viđenjima.
I sva ta ljepota s njim putuje svijetom u sjećanjima njegovim.
A noge ga nose putem prašnjavim, gdje pozdravljajuć život putem svojim ide. Ne zbraja ni oduzima. Sjećanja tek u njemu žive. Bude i pokoja suza, al i osmjeh, onako samo njemu što se otme. U njemu priča nebrojeno. Rađaju se same. Niti ih čuva, a niti pamti, tek prođu. Možda se poneka i vrati i sjećanje zagolica.
Ispraćam putnika na putu prašnjavu, što mislima mi dođe. Pozdrav rukom: 'Sretno.' Osmjehom mi odmahuje, tek malo uzdignute ruke uz sjaj očiju. Ne, nije on život pročerdao i ne ide od čaše do čaše. On putem ide svojim skoro neprimjećeno ili uz uobičajenu opasku: 'Lutalica, beskućnik.'
U misli sjećanje dolazi. Grad, vreva. Na pločniku pješaci, kao u igri nekoj, prestižu jedni druge, zaobilaze, zamalo da se ne sudare. Povremeno se čuje samo tiho: 'Pardon.' Nađoše se tu i poneki prijatelji, što zapodjenu kratak razgovor i smetaju drugima u prolazu. Još im nije sinulo, da razgovor obave u kafiću pored.
Velika drvena vrata ulaza u zgradu. Uz rub njihov, na pločniku pognute glave, drijema čovjek. Odjelo izlizano i uprljano, cipele u raspadu. Glava nagnuta u stranu, nos crven. Slineći prlja već uprljan kaput. Pogledi s gnušanjem na njega i pitanje često: 'Zar grad ne brine da sliku tu promjeni.' Vidim kako na pločniku, uz velika drvena vrata ulaza u zgradu, priča jedna otplovila u svijet neki. Njoj tek takovi svijetovi mogu biti mjesto zadovoljstva.
I bila je jednom jedna majka strepnjama za dijete; bila je ljubav i dijete željno života i priznanja. Snovima su vođeni bili. I danas jedna ljubav čami upišana na pločniku, slinavog kaputa. Jedna majka dušom svojom doprijeti ne može, jer nerazumjevanjem njeno dijete je osjetiti ni vidjeti ne može. Ta tijelo njeno u grobu prolaznošću jest, ali ljubav ne može nestati. A trenuci snova tek u stanju, gdje sve svijeta ovoga nestaje, nalazi posrnulo dijete snivajući i neznajuć da tu na pločniku svijet je stvaran. Našao je način neki. Gledam ga i mislim: 'Što te tako udesi čovječe i da li te udesi? Možda to je način tvoj.' Otišao u svijet snova ogrnut prljavštinom i prezirom. Pomislite li ikada, da to je možda netko vaš. Znademo li što je ljubav; uspjeh; život ....?
Gledam, mislim. Kao da vidim vrijednosti. Zanesen tako ni ne primjetih. Ta i meni pobježe. Nisam odgajao ni ratnike, ni osvajaće, ni posjednike. Ni sam takav nisam bio. Što ne učinih ja, činili su drugi. Ponudama zamamnim, zadovoljstava sada, odnosili mi one meni najbliže. Drugi su nudili više i o tome na sva zvona pričali. Družili se mladi uz teme kojima su ton davali oni glasniji. Svaka družina svoga vođu ima, a taj se dokazuje snagom prividnom prema podčinjenima. Vrijednosti su u društvima mladih često na snazi i glasnosti. Riječi moje bile su riječi tate kojega su svi već preveslali. I kada je pitanje bilo, u problema već velikih, pitali: 'Što misliš o svome ocu?', reče: 'Moj tata je predobar.' I došli smo do granice kada će drugi suditi o nama. Granica, nakon koje će riječi moje biti tek tlapnja bez rezultata. I sjetim se često, riječi meni upućenih, od majke djece moje, prije nego što ode: 'Ti nisi smio djece imati.' Udara to u pamet, dušu i srce. Sada će i drugi tako suditi. Uči ćemo u njihove statistike i tablice. Registracije, posebni nadzori, pomoć nemoćnima, zakon i stega .... Kazivali mu da trava ne stvara ovisnost, kupovali vino i opijali se i pamet im odlazila. U trenucima kada sam razgovarao s njima, sve su lijepo pričali, da bi navečer opet po svome. Ta zar bi ih morao razbijati. Ta, dijete mi više cijeni njih, nego riječ moju. Oni su mu prijatelji i to kaže: 'Pravi.' I kaže kako su svi protiv njih i niko da ih ne razumije. Ja vidjeh, da to je kolo koje samo stati neće, i kao vrtlog na rijeci guta mlade ljude.
I sada ću, kao starac pravi, iscjediti dušu svoju. Koliko puta sam čuo: 'Baviš se s djecom drugih, a tvoja ti kroz prste prolaze.' Neznaju oni, ta pričao sam, zvao, predlagao, ali nisu htjeli. Društvo je važnije. Stariji nekako plove, ali poslijednji je pred velikim ispitom. Govore mi: 'Ti to moraš. Morao si ovako, morao si onako. Ti si kriv. Odgovoran si.' Ja sve više, kao starac, štapa između nogu naslonjenog na rame, gledam travu kako je vjetrić njiše, dok kolovođe kolo vode. Nikada nisam volio pijano društvo, kada pjesmu i ples zametnu.
I sada ću pognute glave polako u statistike i tablice, jer tako je red. Da, stvarno i ja to vidim.
I ne pitajte me, o ćemu je riječ. Gospode, ovdje sam i neka mi sude za nemoć moju. Znam da sam griješan.
Prijatelji dragi, lijep pozdrav i voli vas vaš Mladen ( nije život samo dječja igra )
Post je objavljen 08.02.2007. u 13:43 sati.