Cili se život svede na nekakav opstanak.....pazi kako se ponašaš, kome vjeruješ....pazi kako sjediš, žvačeš, kako se ophodiš sa ljudima, kako izgledaš, smiješ se....pazi da te ne pregaze jači i veći, pazi kako čuvaš igračke, pazi da se ne isprljaš dok se s istima igraš....pazi na sebe i sve oko sebe, da nekoga ne uvrijediš, da ne kažeš krivu riječ u krivo vrijeme i na krivom mjestu, samo pazi,pazi, pazi...
I prođe nam život u pretjeranoj pažnji. Ne mislim da je loše biti oprezan i dati sve od sebe sa sretnu simbiozu čovjeka i njegove okoline,ali ne pod svaku cijenu. Mislim da se ponekad treba i zaprljati u igri, ponekad se isprljati i tek tako-samo da bi se mogli nasmijati.....Mislim i to da prerano prestanemo biti djeca, (ona mala, nevina i iskrena stvorenja-sjećate se?)
Jer u cijeloj toj brizi oko opstanka nas samih i našeg tzv. morala dogodi se život.....strefi te nešto stvarno i ozbiljno, nekakav problem koji nije u tvojim rukama, i bez obzira koliko mi pazili on se opet dogodi.
Ono iskonsku u nama pobunit će se u stilu:pa, zašto meni? Pa još tisuću glupih pitanja, i zapravo nepotrebnog opterećivanja ionako umorne psihe žene današnjeg vremena.
A ono dječje u nama samo će odmahnut rukom....jer i tom trenutku, i u tom problemu, naći će razlog da sve to postane igra u kojoj, normalno, svako dijete ima želju i instinkt pobijediti.
Pa eto, zašto ne bismo gledali na život očima djeteta? Ajmo se dogovorit da su svi naši problemi ovoga trena samo nova igra....ajmo na pobjedu! 'Ko nam brani? JA iden.....tri, četiri,sad!
Post je objavljen 08.02.2007. u 12:35 sati.