Hodala je bosa i naga, sasvim nesigurno, da nebi sluchajno stala na trnje rasuto po vrtu. Nikad prije nije vidjela samochu, kleknula je i umila svoje purpurne obraze kishnom vodom. Bjezhala je, ali je taj vrt u njoj budio neka tudja sjechanja. Zashto ona stalno luta bez cilja, skriva se u crnim sjenama da bi izbjegla druge crne sjene, a tek joj je tako malo bijelih ruzha procvalo? Noge su umorne, svijetla put odaje da nije chesto sunce gledala, ali ipak je taj vrt tako primaman da je zaboravila zatvoriti za sobom zheljezna vrata. Stopala su joj se crvenila od nehaja i bezbrizhnosti, smijeshila se svojoj sjeni i svom bolu.
Nikad u svom mladom zhivotu nije toliko patila, a pri tome pokazhivala svoj naiskreniji smjeshak, vedro lice, rosnu dushu.
Post je objavljen 07.02.2007. u 23:36 sati.