Dok je Amber kratila vrijeme na arkadnim igrama,Sarah je sjedila na stolu pored nje,ne obazirući se na zvukove koje je ova proizvodila igrajući se.
Prisjetila se prvog dana evakuacije,dok je sa svojim roditeljima i bratom pokušavala pronaći svoje mjesto za izlazak.
Držala je mlađeg brata za ruku dok je on plakao,te je pokušavala slijediti majku po ulicama gdje je bila euforija kakvu još nije vidjela.Ljudi su vrištali,gurali se.Djeca su trčala sama po punim ulicama,uzalud dozivajući roditelje sa suzama u očima.
Zombiji su napadali gdje su stigli,trgajući udove ljudima,grizući ih gdje bi stigli.
Otac joj je obećao da će ih sačekati kod evakuacijskih ekipa,samo da bi na kraju vidjela kako se uzalud pokušava izvuči iz ruku zombija koji su ga uspjeli dohvatiti.
Nakon nekog vremena,majku je izgubila iz vida.
Držeći brata za njegovu malu ručicu,pokušavala je pronaći mjesto gdje bi bili sigurni.
U silnom ludilu,netko se sudario u njih,njezin stisak je popustio i ispustila je bratovu ruku iz svoje.
Dozivala ga je,ali bezuspješno.
U silnom guranju i vrištanju,nije ga uspjela naći.
Sakrila se u staru videoteku,te u užasu promatrala kako se vodi bitka za goli život na ulicama nekoć mirnog grada.
Kada su se ulice rasčistile,kada su na cestama ostala beživotna tjela i ostaci gozbe zombija,izašla je iz svog sigurnog skloništa.
U obližnjem dućanu sa sportskom opremom je uzela metalnu bejzbol palicu.
Znala je da sama neće moći sama izaći iz grada.Morala je doći do policije ili vojske.
Tjedan dana je hodala po gradu u nadi da će sresti nekoga.
Jedva da je spavala,jedva da je išta jela i pila.
U tih tjedan dana je pobila više zombija nego sada.Izgleda da ih nema više toliko u ovom djelu grada.
Bilo je previše trenutaka kada je očekivala da će se jednostavno probuditi iz tog sna,sigurna,kod kuće u svom krevetu,te nastaviti svoj dosadni život kao i prije.
Požalila je svaki put kada se molila Bogu da joj unese malo uzbuđenja u njega.
U svemu tome,policiju i vojsku nije pronašla,no srela je Amber.
Sjedila je na visokom zidu pored osnovne škole Grand Junction,gdje su djeca pastelama crtala sebe i svoju obitelj. Vesela lica se više nisu vidjela,a žuto sunce i zelene livade su izgledali nestvarno.
Zvuk dječjeg smijeha su zamijenili krikovi,a rano siječanjsko sunce magla i tamni oblaci.
Amber je samo gledala u pod,nije ništa govorila.
Krvave majice i poderanih hlača,sjedila je tamo,na hladnoći,u kratkim rukavima. Izgledala je kao da se cijeli svijet srušio na nju.Po izrazu na njenom tužnom,no lijepom licu,moglo se zaključiti da to i nije daleko od istine.
Sarah ju nije poznavala,ali je sjela pokraj nje u tišini.Amber ju je pogledala na trenutak i opet spustila pogled.U njezinim velikim zelenim očima više nije bilo nade.
Samo tuga i očaj.
-Jesu li te ugrizli?-pitala ju je nakon nekog vremena,još uvijek ne podižući pogled.
-Ne.-Sarah joj je odgovorila.
-Nisu ni mene.-napokon je podigla pogled i pogledala ju.-Ja sam Amber.-pružila joj je svoju izudaranu ruku.
-Sarah.-uspjela je razvuči usne u smiješak,te prihvatila njen pozdrav.
Post je objavljen 07.02.2007. u 20:30 sati.