Dopisivala sam se sa prijateljicom.
Rekla sam joj da je sada sve iznenađujuće super pa makar se i dalje radi o istim ljudima.
Rekla sam da mi je sada gotovo ugodno u njihovom društvu i da me njihove mane ni najmanje ne smetaju iako sam ih svjesna.
Rekla sam joj da je sve zapravo isto kao i prije,ali da je totalno drukčije.
Sve je isto,ali meni je lijepo,a prije sam imala osjećaj kao da ću potonuti zbog prisile da budem s tim ljudima.
Kako je moguće da se sve tako promijenilo,a opet ostalo tako isto?
Obje smo došle do istog zaključka:
Problem,pa kakav god bio,je uvijek u nama!
Samo što sam promijenila pogled na neke stvari,promijenilo se i sve oko mene.
Eh što si radimo!
I za kraj dva citata(ne sjećam se više iz koje knjige):
«Sve se negativnosti svode na moje stajalište koje samo ja mogu promijeniti»
«Kad preuzmemo odgovornost za ono što nam se događa i vidimo da najprije o nama ovisi hoće li do takve situacije doći,onda je se možemo i odreći»
Veseli pozdrav vam šaljem!
Post je objavljen 07.02.2007. u 16:37 sati.