Marketing
.:i Leptiri imaju srce:.
o, kako si ti zaljubljiva!
ma nisam, samo volim dinamiku..
bilo je ljeto, beton vruc i nepodnosljiv. uvijek je mrzila fazu skidanja jakni i ostalih zimskih, a onda proljetnih zenskih krpica. pocelo je doba ispitnih rokova, zivjela je s cimericom u studentskom naselju i voljela svoj ofucani zuti paviljon. vjerojatno jer je bio zut. a i broj mu je bio sasvim numeroloski i horoskopski prihvatljiv. nosio je srecu. ipak, ucila je s prijateljicom uvijek vani. naravno, razlog vise je bio on koji je cesto izlazio iz sobe, sjedio na klupama, druzio se s ljudima iz doma i povremeno ih pozdravljao jer se znaju s predavanja. njen prijatelj ga je malo bolje poznavao, dok je ona saznala za njega tek negdje krajem zime. u prvo vrijeme ga nije ni primijecivala. postojao je netko drugi (jer kod nje uvijek postoji netko drugi). tek kasnije, zagledavsi se u njega, shvati da nevjerojatno lici na nekoga tko joj je znacio. i tako se sve pretvara u lancanu reakciju. plus, hormonsku reakciju.
u stilu "dobit cu sve sto zazelim", jedne ljetne veceri je ptica dvaput pustila svoje izlucevine sto naravno znaci srecu. i iducih par tjedana je bila u oblacima. valjda i nebo ima svoje granice jer kad se popnes tako visoko, ne mozes drugo nego pasti na onaj vruci beton s pocetka price. samo ovaj put u blizini mora.
uvijek je bila ljetogrozna. znala je da more brise stope u pijesku. i znala je da joj ljeto mora vratiti sve sto je ucinila lanjske godine.
svaki put kad bi legla pokraj njega, pomislila bi "napokon", i mirno zaspala.
svaki put kad bi se probudila, pomislila bi da je zadnji.
zato i nije mogla dopustiti da ode na predavanje (koje ionako nije obavezno) ostavivsi iza sebe uspavani lik djecaka iz prizemlja koji nikada ne osjeti njen poljubac u celo na odlasku. sve sto im se dogadjalo nakon svega, nakon ljeta i unistene komunikacije, bilo je slucajnost. i to je jedino moguce objasnjenje. prenapeto da bi se moglo nazvati "prijateljstvom s povlasticama", premizerno da bi se moglo nazvati "romansom". ni na nebu, ni na zemlji.
ona je znala.
znala je sto osjeca.
znala je da ce jednom prestati.
znala je da pretjeruje.
znala je da ce mu biti dosta svega, i nje, i njenih ispada, i zajednickih jutara.
kad je zaista bio zadnji put, bilo joj je lose. uspjela je samo izbrojati koliko je puta udahnuo lijek (11), pricekati da se uvuce u zagrljaj, a zatim istrgnuti iz njega i leci na trbuh s glavom u jastuku. potpuno nedostojno sjecanja. nijedan pokret koji bi trebala zapamtiti, nijedan pogled na poznato lice. nista.
i sada vise nemaju nista, tek tu i tamo neka automatski izbrisana sms-poruka i kvazi-prijateljstvo oko kojeg se opet trudi samo ona (iako prijatelja ima napretek) i opet joj se cini da grijesi. on je isti, indiferentan i nevidljiv u svojim bijegovima.
eto vidis da nisam zaljubljiva. vec vise od pola godine traje ovo.
sad znas na cemu si, pa kreni dalje. osim toga, sad je najbitnije ucenje!
Post je objavljen 07.02.2007. u 16:14 sati.