Marketing
Bez izlaza
„Što želiš od mene?“-upitala sam Toma koji je stajao pored mog prozora u sjeni. Nije se puno promijenio, osim možda duže kose i ispijenog blijedog lica.
„Ako ti pomogneš meni, ja ću pomoći tebi.“-odgovorio je usiljeno se smiješeći, a glas mu je bio viši nego prije, bio je pun zlobe. Pogledala sam prema otvorenom prozoru, pa prema vratima, a razmišljala sam samo o tome kako da pobjegnem.
„Ja od tebe ne trebam ni ne želim nikakvu pomoć. A i sumnjam da ti ja mogu ikako pomoći. Ako ne odeš vikat ću!“
„Samo naprijed. Nitko te neće čuti, pa čak ni John. Radi noćnu smjenu.“
Digla sam se sa kreveta i pritom probudila Lily koja je čvrsto spavala, dlaka joj se nakostriješila kad je ugledala Toma.
„Što hoćeš?“-upitala sam ga iz čiste znatiželje.
„Pa shvatio sam da nisi toliko glupa kao što se čini. Imaš posebne moći, ustvari talent koji bi mi trebao. Znam da si svladala crnog jednoroga jer ti više ne mogu ulaziti u misli. A i znaš sa zmajevima, ali ipak ono što mi najviše treba su kentauri.“
„Ti misliš da ću ti ja nakon svega pomoći? Mora da si poludio.“-odgovorila sam na to s najdubljom mržnjom. Nije mi bilo ni na kraju pameti da mu pomognem. Da svoje prijatelje iskoristim da bi on imao vojsku.
„To ćemo još vidjeti.“-rekao je dok je uperio štapić u mene. U meni se opet javio nagon za bijeg. I u djeliću sekunde sam se preobrazila u vuka i skočila kroz otvoren prozor koji je bio na drugom katu…
Počela sam bježati prema šumi…opet prema šumi…stvarno ne znam što me tamo vuče, ali uvijek kad bježim, bježim tamo… Vjetar mi je hujao kroz uši, a ja sam grabila što sam jače i brže mogla. Imala sam osjećaj da mi šape glasno udaraju u zemlju i da će to odati kamo se krećem. Kada sam stigla duboko u šumu opet sam se vratila u svoj pravi oblik. Naslonila sam se na drvo te stežući štapić u ruci pohlepno gutala zrak.
„Što je pošlo po zlu?“-pitala sam se. „Zašto nikad ne mogu imati mira?“
Sjela sam si na hladnu zemlju i zarila lice u ruke. Bilo je pitanje vremena kada će me pronaći.
„Vidi, vidi tko je tu.“-začula sam još jedan okrutan glas te skočila na noge.
„Eric! Pobjegao si?!“-viknula sam sa zaprepaštenjem polako uzmičući.
„Ne približavaj mi se! Ionako nemaš nikakve moći nad mnom.“-zaprijetila sam mu dok sam uperila štapić u njega.
„Ti to ne bi učinila? Jel da Keira? Ipak me još voliš?“
Toliko su me isprovocirale njegove riječi da je jedino o čemu sam razmišljala bilo kako da ga ubijem.
„A jadna mala Keira sigurno ni ne zna nikakvu čaroliju koja bi meni mogla nauditi.“
Počeo mi ja prilaziti, a ja sam se počela osjećati poput zvijeri u kavezu. Zvijeri koja nema kamo.
„Avada Kedavra!“-bljesnulo je zeleno svijetlo i Eric se srušio na suho lišće.
„Što sam to učinila?“-rekla sam u slijedećem trenutku kada sam opet sjela na hladno tlo. Ipak koliko god sam se grozno osjećala u tolikoj mjeri sam osjećala i olakšanje.
„Vidiš da smo isti. Pridruži mi se i nitko nikad neće saznati za ovo. Brat i sestra će vladati svijetom!“
Pogledala sam u Toma koji je sve ovo promatrao.
„Kako to misliš da smo isti?“-upitala sam ga gledajući ga ravno u oči koje su mu bljesnule crvenim sjajem.
„Ubojice.“-odgovorio je. Nisam mogla dobiti jednostavniji odgovor.
„Onda što kažeš?“-upitao me je pružajući mi ruku. Pogledala sam prvo u mrtvo Ericovo tijelo, pa u njega i zatim sam prihvatila njegovu ruku…
U tom trenutku zatitrao je pod…kao kakav lagani potres i onda sam ugledala Anakina kako juri prema nama. U očima su mu sijevale munje, a kroz grivu mu je prolazio vjetar. Mišići su mu se napinjali kada je dolazio. Zatim se propeo i udario svojim crnim tvrdim kopitima u tlo, tik do nas…sve je nestalo…
Post je objavljen 07.02.2007. u 14:55 sati.