„I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi:»Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovjekove su misli opake od njegova početka, niti ću ikada više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.»“
Ako je Bog duh, astralno biće, nevidljiv, kako je mogao osjetiti ugodni miris žrtve paljenice?
Bog uviđa da je nepravedno postupio poslavši potop na zemlju i obećava da to više nikada neće učiniti. Postaje, također, svjestan da su čovjekove misli od samog njegova početka opake i da će vjerojatno takve i ostati. Kako da Bog ne može to promijeniti? Ta, on ga je stvorio!
U jednom filmu na temu potopa, pisac scenarija je slobodno interpretirao Boga napisavši: «Ne moram ja uništiti čovjeka. On će ionako uništiti sam sebe.»
Drugim riječima, Bog je «digao ruke» od čovjeka, samo je odlučio zabaviti se s nekima od njih i uzeo pod svoje okrilje samo svoj izabrani narod – narod Izraela.
Post je objavljen 06.02.2007. u 21:58 sati.