Marketing
Volim i volim! Druge mi nema.
Stvari se polako vraćaju na svoje mjesto. Takvo nešto se ne događa često.
Inače, postala sam prelijena, ništa mi se ne da. Ni učiti, niti išta drugo. Jedino kad treba nekamo ići odmah sam puna energije, odmah mogu trčati i skakati. E kad bi imala toliko volje za učenje. To bi bilo više nego dobro. Jer trenutno u školi ništa ne pazim, ništa ne radim. Dođem, bacim torbu, odem na net, izađem van, nazad na net, a od knjige ni k cijeli dan. Nije dobro, nije.
Morat ću ja tu nešto promijeniti.
Sretna sam.
Ali sad baš ono, sretna. Od srca. Nije to samo onaj smiješak koji se stavlja pred drugima da ispada da je sve u redu kod mene. Nije to taj smijeh. Smijem se jer imam razloga, nakon dugo vremena.
Moralo je doći do toga, nisam se ja dala smesti kada je sve otišlo k vragu. Znala sam da će sve doći na svoje, samo sam trebala stisnuti zube i suočiti se problemima. Napravila sam to, i moj trud se isplatio, naravno. Znam da neće sve biti tako dobro zauvijek, al eto bar ću se nadati da će potrajati neko vrijeme. To mi nije teško.
Ne dam se.
Bome ne. Oko mene ljudi koje volim. Koji me uveseljavaju i tješe. I trebala bi stvarno biti luda kada bi si dopustila da me unište neki "problemi", a oni kraj mene stoje i gledaju. Žele pomoći,a ja ne dam. Zatvorim se. E pa, nisam budala, to ne dopuštam. Volim kad su svi sretni kraj mene, kad mi se nasmiješe kad prođu pokraj mene. Volim ljude u školi kad su radosni. Kad ih sretnem na hodniku, a oni se deru za mnom, i skoče na mene. Smiju se ko mutavi, a ni sami ne znaju čemu. Obožavam to. Lijep je osjećaj kad znaš da su dobro, kad znaš da su sretni. I zato, kada je drukčije, pokušavaš sve napraviti samo da tako bude. Samo da ih razveseliš, da ih ne gledaš tužne. Jer ja osobno ne mogu biti normalna i sretna, kada je netko meni blizak namrgođen i žalostan. Ne mogu se smijati kada znam da nešto nije u redu s njim, da ima problema. Radije ću spustiti glavu, sjesti kraj njega i šutiti, umijesto da se smijem sa strane i pravim se da ga ne vidim.
Nije u redu od mene.
Ja sam prave prijatelje kojima je stalo do mene prepoznala tek kad sam bila u nevolji, kada nisam bila najbolje, i zato sad znam kome se mogu obratiti kad trebam pomoć. Koga mogu nazvati u pola noći, a da ne razmišljam hoću li mu smetati. Sad znam tko je uz mene.
Iako je sve to uvijek upitno jer nikad ne znaš kako se ljudi mijenjaju. Kad bi bilo moguće da se svi mijenjaju na bolje, no to je nemoguće. Znam. Pomirila sam se tim.
Ali znam da je uvijek tu netko tko će biti uz mene. U to sam se uvjerila. I treba se držati tih ljudi, ne petljati se sa krivima da kasnije ostaneš razočaran i prevaren. Ne kažem sad da ne treba biti otvoren za nova poznanstva, da se treba zatvorit samo s određenim osobama, dapače, treba se upoznavati s drugima, treba upoznavati različite karaktere, različita shvaćanja i razmišljanja. Uspoređivati, odrediti ono bolje i izgraditi to u sebi. Treba napraviti od sebe jaku i izgrađenu osobu.
E da,gledam baš po gradu, po školi sva ta srca, točkice, sve se crveni zbog Valentinovog. Komentara nemam.
Samo znam da uživam, da sam sretna. Znam da ne želim zeznuti sve oko nesvjesno. Ne želim da krivo ispadne, da brzo završi.
O.o
Idem radije sada. Ne ide mi baš pisanje. =)
Pamet iscurila. Ono malo što je bilo. Jbg.
Odlučih da se primam knjige. Moram čovječe.
Nisam dugo pozdravljala u postu...Hm, potrajalo bi. A eto, pozdravljam sve koji ovo čitaju (ne znam gdje vam je pamet ljudi??!! =)
Glavu gore i smiješak na lice. Ljubav u srce i pamet u glavu. Ništa lakše od toga.
Post je objavljen 06.02.2007. u 17:33 sati.