Mrzim, mrzim taj utorak.
Ne razumijem ljude koji obecavaju nesto sto vec unapred znaju da nece ispuniti.Cemu?Ne razumijem Njega koji obeca nesto, a vec tad zna da nista od toga.Zasto to radi?Zasto ne moze jednostavno reci?Mislim, shvatila bi, dobro zna da uvijek shvatim.Da, mozda je bas u tom i stvar.On zna da se ja necu naljutiti, zna da cu "shvatiti".Jer uvijek tako biva.
Znam da gresim, ali sta, sad je tako svejedno, jer on nikad ne vjeruje, nikad nista sta napravim ili bar pokusam nije dovoljno uvjerljivo da on bude zadovoljan.Ne, ne razumijem ga niti cu ikada moci.I onda on mene stalno optuzuje, iako bi trebalo da bude obrnuto.A ja sutim, jer tko zna kako ce gospodin Velicanstveni reagirati.Shvatam ja njega dosta puta, preko nekih stvari iz proslosti tesko je preci, a kad se napokon predje, tesko je ponovo nekom vjerovati.Shvacam, evo zbilja shvacam.Ali neka netko molim vas kaze njemu da pokusa i on mene bar jednom shvatiti...
Jer ovako ne ide, i nema smisla, a ja nisam ta koja ima dovoljno hrabrosti da to prekine, jer ako ja to prekinem lako je vjerovatno da je s tim onda gotovo.
Zauvek?
Post je objavljen 06.02.2007. u 15:39 sati.