.... više ne znam ni gdje početi...
Danas se u meni nakupilo toliko misli... toliko toga sam imao u glavi... stvari koje mogu sve, samo ne razveseliti čovjeka....
Danas se u meni probudila velika sumnja... sumnja u ljubav. Tako je i sve počelo.....
Dan mi je rutina. Praktički cijeli dan provedem na kompjuteru, ili igrajući igrice, ili gledajuće filmove, serije, ili radeći nešto, potpuno je svejedno. Ono vremena što provedem s prijateljima nastojim iskoristiti do maksimuma.
Ali večeras.... prokleo sam i kompjuter, prokleo sam ljubav, ... prokleo sam svoj život!
I sve zbog jedne glupe misli.... zbog jednog glupog pogleda na krevet iza sebe i spoznaje da tamo nema nikog...
Desi li se ikome trenutak da stvarno treba nekog, samo da ga pogleda i da odmah znaš da će sve biti u redu, ili je to samo meni... I naravno, u tom trenutku nema nikog.... Eto, upravo je u tome moj problem.... Okrenuo sam se i uvidio da u mom slučaju nitko nikad nije bio tu za mene...
I tada sam shvatio da sam ja ustvari cijeli ovaj svoj život izgubljen. Cijeli sam život samo pola osobe.... i sumnjam da ću ikada pronaći svoju polovicu!
Možda bi se moje raspoloženje moglo opisati kao neka granica između tuge i sreće. Sretan si kad nešto imaš, tužan si kad nešto izgubiš. A što si ako nemaš nešto što nisi ni izgubio!
Nešto mi fali, a ni sam ne znam što. Ljubav? Možda. Vjerojatno. Ali što je ustvari ljubav?! Čovjek to nije shvatio otkad postoji ljudski rod. Jest, postoji puno objašnjenja i teorija što je to ljubav. Ali kako netko može biti potpuno siguran da je to baš točno?! Kako netko može znati da je baš TO ljubav! Ljubav.... nisam siguran da sam ikada osjetio taj osjećaj.... Istina, bio sam zaljubljen, ali to ne znači da sam osjetio ljubav. Samo znam da sam osjetio nešto...
I sad kad si pokušavam vizualizirati „ljubav“, kroz misli mi proleti nekoliko osoba koje su mi nekad nešto značile u životu. Ljudi bi rekli da sam ih očito volio. Možda su i u pravu. Možda nisu. Ali siguran sam da su mi značile više od drugih jel u tom trenutku njihov mi je život bio vrjedniji od mog vlastitog. Ali kad opet razmišljam, život bilo kojeg bliskog prijatelja mi je vrjedniji od mog. Možda je to samo do mene. Možda su samo meni drugi važniji od mene samog. Možda..., a možda i nije.
„Kad bi sad bio najsretniji trenutak u tvom životu, koga bi želio da stoji kraj tebe?“
Negdje sam čuo to pitanje. Još uvijek ne znam odgovor na to! I mislim da je ono što me ustvari i muči... hoću li ikad znati odgovor na to?!
Možda je moj problemu tome što se teško otvaram, teško puštam ljude da upoznaju pravog mene. Uvijek se skrivam iza neke maske. I moram priznat, dobar sam u tome. Još nisam upoznao osobu koja može razotkriti moju krinku.
To otvara moju drugu dilemu – može li se čovjek promijeniti? Zaista promijeniti? Znam po sebi. Toliko sam puta pokušao postati drugačiji. Ali kad na kraju pogledam, opet sam onaj isti patnik. No možda se je moguće promijeniti, samo ja nemam snage za takovo nešto. Opet, možda.
Možda smo svi samo marionete neke sudbine!
Post je objavljen 01.02.2007. u 23:47 sati.