Da... Moram prokomentirati koncert 01. 02. u Boogaloo-u. Rekla bih koncert Theriona, ali jebi ga, gro ekipe je došlo vidjeti Diggere, a da se istovremeno zgražavaju na Therion ili Sabaton, ali i obratno... No dobro, to nije poenta svega ovoga.
Jednostavno moram spomenuti da se dogodilo nešto posebno...
Da, upravo na koncertu.
Da, drugačija sam.
Da, propustila sam više od 90% koncerta.
Ali NE, nije mi žao!
Valjda će većina shvatiti što pokušavam objasniti...
Istovremeno lebdim s mislima na koncertu(točnije na terasu ispred), ali me strah jednostavno ubija, i to doslovce.
Vidjela sam puno slučajeva u kakvima se ne bih voljela naći, a isto tako imam iskustva sa 17 mjeseci bezuvjetnog nadanja i neumirećih padova iliti vračanja na početak. Boljelo je, trpila sam, nada jednostavno nije nestajala. Uvijek je bila prisutna. Kao i sada.
Zašto uvijek mora biti ovdje?
Već dugo vremena napinjem mozak i pokušavam naći razlog nadanju. Ne mogu ga naći. Jednostavno ne vidim apsolutno ništa pozitivnog u tome.
Da, nadanje ti trenutno može itekako pomoći, jer umjesto da si proždireš mozak, držiš ga na sobnoj temperaturi. Ali što dobiješ nakon toga?
Što ako nakon toga slijedi razočarenje? Pa čemu ti je onda nadanje bilo potrebno? Da se zagriješ i na kraju ostaneš obliven hladnim znojem?
Pa naravno da nije bilo potrebno!
Ali svejedno, to je jače od tebe i bilo čega drugog!
Jednostavno će uvijek postojati ona trunka nade u tebi, kada se ne želiš nadati, a još više kada se bojiš nadati.
Da, pronalazim se u tome. Duboko u tome. Bojim se nadati da će iz tog nečeg stvarno nešto proizaći, jer ne želim opet biti povrijeđena i ne želim gomilati razočarenja, jer bilo je dosta toga!
Pa mlada sam, naravno da ne želim patiti (iako godine nemaju veze s time, no trebala sam to dodati, ne znam zašto).
Bez obzira na strah, nada još uvijek gori. Osjećam da se čak i ona boji razočarenja.
***
Izgubljena lucidnost
tvojeg pogleda i pokreta ruku
nimalo pretencioznih,
skrila se u još jednom memoaru
zlatnome, spaljenih krajeva.
U magične kugle što sudbinu zvijezda
zapisuju ne ulažem više imovinu,
već vračam gotovo jednakom mjerom.
Hodam, a zamišljam da lebdim očarana
mirisom tvojeg susretljivog vrata.
Sviraj desnom, a ja ću lijevom.
Budi glavni, a ja ću pratiti.
Odjednom,
stopljeno dodirima crnog i bijelog,
maštat ćemo zajedno.
Opijena ranjivošću vidljivom u očima
i iskrenošću što je jedina pošteđena
straha,
sanjam budna večeras i sad.
Pojavi se.
*Inspirirana Tobom i nevjerojatnom večeri. Hvala Ti.
Post je objavljen 06.02.2007. u 00:14 sati.