Danas sam osjetio jednu od najvećih praznina otkako sam živ.
Dva mjeseca, mislim da je tolko, kome se da listat arhivu, otkako sam počeo dijeliti misli sa javnosti koja puca od znatiželje za spoznajom o nemogućnosti spoznavanja smisla...
Dva mjeseca koja nisu ništa značila, dapače, pogledam li unazad, rado bih se vratio u to vrijeme. Iako sam mislio da to nikad neću poželjeti...
Godina 2006. jedna od najgorih...
Uostalom, počeo sam pisati blog. Zašto ljudi pišu blog? Valjda zato jer misle da se neki poseban drek događa u njihovim životu, ili zato što misle da su oni sami nešto posebni. Ili su toliko prokleto isfrustirarni i izgubljeni. Mislim da vam je jasno u koju kategoriju pripadam ja, iako ljude nikad nije pametno agregatizirati! Ali, jebiga, bijelocrvenabojaHrvatska... Igrajtezanjunašuvoljenujersrcevatrenokucazato il tako nešto...
Individualizam...
E pa, dva mjeseca kasnije, osjećam se praznije nego ikad u životu. Još koji dan i zakoračit ću u 27. godinu života, i službeno preći polovicu života, barem ja to tako doživljavam. Ne dajem si više od 50-ak godina, pa čak je i to optimistično razmišljanje, s obzirom na stanje u kojem mi se nalazi organizam posljednjih mjeseci...
Od prvog posta, pa do danas, nisam odgovorio na ono pjesničko pitanje "gdje je nestao čovjek", na frazetinu "živimo li, ili samo životarimo".. Zapravo odgovorio, sam. Sve sam napisao, rijetko tko me shvatio. Nije bitno, važno je da sam nekoliko desetaka puta pišući tekstove na ovom blogu doživio žestoke spiritualne tripove...
Pustinja, vjetar, praznina i pogled na horizont, mjesto gdje se nebo spaja sa zrakom. Sa spaljenim zrakom, koji ne miriše kao onaj kojeg sam upoznao kad sam prvi put, u dječjim kolicima, nošen od majke, izašao iz rodne kuće. Ili iz Petrove. Ne znam. Jebeš život kad se ne sjećaš prvih trenutaka kad si ugledao plavo nebo.
Al se sjećam posljednjih vedrih neba ljeti, sjećam se vrućina, učestalih odlazaka po sladoled u dućan, veranje po trešnji u petom mjesecu... Sjećam se jednog dijela života, ali s 26 godina na grbači veći dio sjećanja zauzimaju mi govna. Smrde, a meni to paše, jer skrojen sam da pamtim samo ružne stvari, a u ovim trenucima, u upravo ovim sekundama osjećam kako mi je jezik zadebljan, i kako su mi misli usporene, osjećam onu čudnu transcendentalnu silu koja me godinama na početku srednje škole obuzimala, s vremena na vrijeme, usporavajući protok misli, vremena, riječi, udaha, izdaha... Pritisak mi je u glavi, a jezik mi je zadebljan. Osjećam se kao da imam kladu u ustima...
Takav je dan, dan kad sam upoznao Drugaricu Prazninu u njenom punom svjetlu. Bili smo intimni danas i odnos podigli na najvišu razinu...
Nisam pronašao vjeru niti u kladionici, niti u vjeri da ću postati bolji čovjek, niti u ljubavi prema najboljoj djevojci na svijetu, ni...
Još nisam pronašao ni koja je to afrička državica u kojoj ću nastaviti svoj život, a bogami se još u potpunosti nisam ni otarasio Kolektiva, još sam uvijek njegov rob, Američki Borg još je uvijek "moga tela gospodar", iako je utakmica na trenutak izgledala kao da će se razviti u smjeru neočekivanog iznenađenja...
Jezik u ovim trenucima postaje sve deblji, lagana jazz glazba s desnog zvučnika stereo-linije u dnevnoj sobi postaje sve lakšom, osjećam kako se taktovi cijepaju i kako kolabirajući stvaraju poseban pulsirajući doživljaj od kojeg mi je jezik još 10 centimetara deblji...
Peti veljače, dan kad me zaprosila gospođica Praznina. A ja sam pristao...
Resistance is futile...
Post je objavljen 06.02.2007. u 00:25 sati.