Jedan od indikatora da je nešto jako krenulo po zlu je kad vam se učine razborito riječi osoba od kojih vam inače oči nehotice počnu kolutati na sam spomen njihovih imena. Jedan od takvih primjera je članak Jadranke Kosor objavljen na portalu javno.com. Nisam nikada pomislio da ću od nje čuti nešto smisleno, ali eto… Bandić je toliko uprskao stvari da pored njega čak i Jadranka Kosor zvuči razborito...
…Najnovijom kampanjom u kojoj se odlučio na zakup i oglašavanja svoje verzije istine na čitavim stranica u najčitanijim tiskovinama u Hrvatskoj, gradonačelnik Bandić je pokazao da ima viziju kako potrošiti novac građana Zagreba. U toj kampanji sustavnog utjerivanja „istine”, procjenjuje se da će biti utrošeno čak 500 tisuća kuna. Vjerojatno će takav oblik odnosa s javnošću biti zabilježen, a možda i proučavan i korišten kao školski primjer kako se ne komunicira s javnošću.
Koliko god postoji opasnosti od zloporabe medijske slobode, one su u demokratskom društvu jedna od najvećih vrijednosti. Zakupom najudarnijih stranica, kako bi prezentirao svoju istinu, Bandić nas na mala vrata uvodi u sustav kakav smo imali u totalitarnom društvu u kojemu je država imala monopol nad istinom i tumačenjem istine. Sve ovo podsjeća na jednu davnu sovjetsku TV seriju u kojoj se 'vrtila' poruka: TASS je ovlašten da vas informira…
Samo dan kasnije na istu temu na istom portalu osvrnula se i Alenka Košiša Čičin – Šain u svojem viđenju Ode gadosti.
...Možda je u svemu ovome najtužnija izjava Bandićevog glasnogovornika, gospodina Ivankovića, koji je priznao da pojma nema koliko će ovi oglasi ukupno koštati, a niti koliko je otpočetka mandata oglasa objavljeno. Međutim, smatra da je tih nekoliko stotina tisuća kuna, kako kaže, “kikiriki” spram iznosa koji velike kompanije troše na takve oglase. Pritom je spomenuo multinacionalnu kompaniju Coca-Cola, koja na promoviranje svog branda troši više od 50 posto svog proračuna. Iz toga je njegov zaključak bio da može valjda i Holding potrošiti koju stotinu tisuća kuna kako bi upoznao javnost s onim što rade tvrtke.
Ispred zgrade Gradskog poglavarstva kao da je zavladalo kolektivno ludilo: više se ne razlikuju javne, gradske tvrtke od privatnih poduzetnika ili kompanija poput Coca-Cole. Gospodine Ivankoviću, Coca-Cola se ne financira iz gradskog proračuna; s druge strane, vaša plaća – da! Gradska uprava je izgleda zaboravila da se Coca-Cola financira sama, a prosječnog stanovnika Zagreba ne zanima koliko će ta kompanija potrošiti na reklame. S druge strane, u Zagrebu se tiskaju i gradske novine, pa se postavlja pitanje zašto ta famozna ''istina'' nije u njima objavljena besplatno?
I tako će stanovnici grada Zagreba ponovo platiti tuđe greške, i to nepunih mjesec dana nakon što je grad, zbog manjka novca u ''kasici-prasici'', morao dignuti cijene vode, parkinga i ''nekih drugih sitnica''. Zaista, Bandićeva strategija je nepogrešiva: ako ga naljutiš, on će uzeti novac iz gradskog proračuna, pa će si platiti oglas! Pa neka ga sad stanovnici Grada Zagreba samo i dalje ljute…! A tu je i sasvim ono drugo pitanje koje sa sobom povlači činjenica plaćenog oglasa! Čak i da pustimo na stranu to da građani Zagreba plaćaju informacije na koje, po Zakonu o pravu na pristup informacijama, ionako imaju pravo; čovjek se mora zapitati kakva je to ''istina'' ako se njezino objavljivanje mora platiti? Mi iz tih oglasa ne saznajemo istinu, mi saznajemo o ''nečijoj istini'', istini onoga koji je odlučio platiti njezino objavljivanje. Kakva je to onda istina?! Smatram da se ovdje radi o najgrubljoj manipulaciji demokratski izabrane vlasti. A ta vlast, iako demokratski izabrana, počinje iskazivati mnoge pokazatelje autoritarnosti, poput proizvodnje vlastite istine...