Volim imena dana u tjednu. Nekako su mi posebna ... evo npr. ponedjeljak mada ja volim reći ponediljak. Ima nešto u toj riječi, imenu ovog dana, kao nekom imenu osobe. Dani prolaze pored mene baš kao osobe i baš zbog toga čine mi se imena dana nekako posebna, vidim ih kako dolaze, odlaze, kao ljudi ... ponediljak, utorak, srida, četvrtak, dolazi petak, već je tu subota i evo i Nedilja ... to mi je najposebniji dan, nekako dan za dušu, kad mogu malo biti sama sa sobom, Bogom ...
Prolaze ti dani baš kao ljudi, u krug, isti ili malo drugačiji, svaki za sebe poseban, važan, baš kao i ljudi, važni, posebni ili malo manje važni. Kao da očekujem što bi mi mogao doniti utorak, srida, ili što bi mi mogli odniti, odnose mnogo više mene sa sobom, odnose misli, odnose poglede, odnosi snove, nadanja, odnose tugu, razočaranja.
Često mi je palo na pamet, kako sam sve manje tužna, razočarana i sad po malo dolazim do onog što je već dugo očito, odnili su to dani, otišla je tuga sa jednim ponediljkom, utorkom, možda jedne srijede, četvrtka, petka ... možda je bio petak ...a možda i subota, dan koji je odnio tugu, bol, razočaranje ali i ljubav, radost i baš zbog toga dani u tjedni su mi skoro isti, jedino Nedjelja, nju sam ostavila svojoj duši, poseban je to dan Gospodnji koji malo više posvetim duši i Gospodinu ...
Post je objavljen 05.02.2007. u 19:51 sati.