Marketing
For Whom the Bell Tolls
I tako prođe još jedan ponedjeljak..
Od petka popodne čekala sam samo ponedjeljak (izuzevši petak navečer i koncert u Rocku, još jednom moram pohvaliti dečke iz Cote G4, fenomenalni ste!) da bi u ponedjeljak, odmah prvi sat samo željela otiči doma spavat i ne vratit se 7 dana (najmanje) nazad na to mjesto.. Eto kako jedna vijest može drastično promjeniti raspoloženje u svega nekoliko sekundi.
Bliži nam se i famozno Valentinovo.. kako meni ide na jetra taj dan! Svi su taj dan tako jebeno sretni bez nekog posebnog razloga.. a drugi u kurcu jer su sami. Iz jedne krajnosti u drugu.. fascinantno. Imat čemo onu kutju i ove godine, di ubaciš pismo za nekoga i onda on to dobije na jebeno Valentinovo.. Bilo je lijepo prošle godine. Dobila sam 2 neočekivana pisma. Dva sam i poslala pa mi dolazi na isto. Napisat ču i ove godine nekoliko.. Ali otom potom.. ima još nekoliko dana vremena. Voljela bi kada bi mogla prespavati taj dan, pa makar samo taj, jer znam, ZNAM da ču željeti nešto što se NEČE ostvariti i onda ču biti toliko u ku*** (da budemo pristojno cenzurirani) neko vrijeme da če to biti nezamislivo. Ali ja sam takva, i protiv toga nemogu. Neznam zašto uvjek moram biti tako glupo optimistična da bi se usudila uopče nadati nečemu.. To je kao da sada očekujem da če mi se Slash pojaviti pred vratima i obznaniti mi da su se Gunsi ponovno okupili i da če mi live odsvirati SCOM, samo za mene.. Eto, tolika je mogučnost da se obistini ono čemu se nadam.
Učila sam, ili bi bilo bolje reči pokušavala sam učiti pravo i povijest danas. Ali pravo je postalo toliko nejasno, MENI JE PRAVO NEJASNO, to je nevjerojatno! A povijest je toliko dosadna, to je isto tako nevjerojatno. Nebuloza je da če jedan prosječan 16-godišnjak shvatiti one stručne rečenice i objašnjenja koja nam je gospođa Raska uredno izdiktirala u bilježnicu iz prava. Jedino ako je taj dotični 16-godišnjak toliko zagrijan za taj predmet da mu ništa nije teško, nikakav trud, samo da bi razumio i dobio 5. Ali jedna cura (trenutno) psihički i emocionalno na dnu, od 16 i po godina, koja bi najrađe prespavala nekoliko tjedana i ne dizala se iz kreveta, koja u ovom trenu ne želi niti pomisliti na VALENTINOVO a kada čuje ljubavnu pjesmu dođe joj da razbije kompjuter i nestane na koje stolječe sa ovog planeta to sigurno nije. A povijest je povijest, dosadna, sa miljun godina koje mi trenutno apsolutno ne znače ništa i nekim 'Banom pučaninom' i Bečkim kongresom. Ali eto.. nema pomoči. Kakve sam ja sreče u zadnje vrijeme oba predmeta če me prozvat sutra i pitat me baš ono šta nemam pojma.. A to bi bilo skoro sve zapravo.
Razmišljam kako bi bilo lijepo dobiti ponovno svoj dragi USB nazad.. i dotične CD-e koji nisu u mom posjedu več predugo. Još jedno nerealno očekivanje s obzirom na situaciju.
Ja sam filozof. Rođeni filozof. To mi je u krvi. Primječujem mane društva i nemogu ostati imuna i ravnodušna prema njima. Fakultet i zanimanje (savršeno) za mene bili bi filozof odnosno filozofski faks. To sam jednostavno ja. Ali eto još jednog nerealnog očekivanja i nade da ču biti ono što želim, ono što mi dobro ide. Biti ču ono što mi je predviđeno da budem, i ja nemam nekog prevelikog prava glasa u tome. Ma neznam više.. Ma kakva je korist zapravo od svega? Od ovog života, od svega što radimo i pokušavamo, od svih neuspjeha i ono malo uspjeha? Isplati li se? Patiti miljun puta da bi jednom bili sretni? Čini se da moram imati (relativno) ravnu dugu kosu, ravan trbuh, savršenu guzicu, tonu šminke na sebi i kuju/kurvu u sebi da bi neka muška osoba uopče pogledala u mene.. A ako ja odbijam biti takva, kakve veze ima to što sam 'super osoba i ful dobra i sve super', jer ja sam frendica. Uvjek i svugdje frendica. Super cura i sve, ali frendica. E jebeš ti takav život!
Koristim priliku čestitati rođendan legendi i velikom talentu, gospodinu Duffu 'Rose' McKaganu (ex GNR) koji je rođen na današnji dan 1964. godine! Pa sve najbolje, puno još albuma i naravno pomirenje i ponovno okupljanje sa svim ex GNR članovima ti želim! Hehe
I za kraj, puno puno pozdrava šaljem jednom našem prijatelju, caru iz našeg razreda, jednom i jedinom Aleksandru koji sada leži u bolnici u Zagrebu i čeka na operaciju.. Aco, drž se, biti če sve u redu, svi smo uz tebe, mislimo na tebe i fališ nam! Vrati nam se brzo, živ, zdrav i lud kao prije!
Post je objavljen 05.02.2007. u 19:25 sati.