Marketing
Mala bUdala ili odrasli liCemjeri?
Da ne bi ispalo da tekstovi ŠDF-a postaju ksenofobični ili možda šovinistički, za današnju temu, odlučili smo se prikazati zapravo drugu stranu medalje, odnosno uzročno-posljedične veze s prethodnim postom o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj....
Da bi bilo jasno što autor ovih redaka želi reći, potrebno je krenuti iz početka. Škabrnja, mjesto u Zadarskoj županiji, početkom rata doživjelo je pravi pokolj i jedno od najvećih razaranja u Domovinskom ratu. Za neke zločine se uspjelo pronaći krivce i osuđeni su, drugima se sudi, a za trećima se traga... Ipak, neizbrisiv trag su ostavili ti krvavi dani početka studenog 1991. godine...
Rat je završio, a s njegovim posljedicama stanovništvo živi i danas. Svi, koji su proživjeli taj pakao, slažu se u jednome - "...nikad i nikome više ne bismo željeli ono što se nama (preživjelima) tada događalo..." - kako je jednom prilikom u jednom dokumentarcu o tome mjestu izjavio jedan Škabrnjanin. Ipak, različite su reakcije ljudi danas na njihove bivše susjede Srbe, čiji je dobar dio zabrazdio s onu stranu noža, te im i javno poručuju preko svoje web stranice, da bi bilo bolje da se nikada ne vrate. Naravno, ima i onih drugih, koji u svojemu kršćanskom duhu propovijedaju mir i oprost, jer jedino je Bog onaj koji će donijeti konačni sud.
Potrebno je bilo izvršiti kratku analizu, kako bi se došlo do bitnoga. Godine, naime prolaze, a u odgoju djece, posebice njihovom obrazovanju, nastaje jedna ogromna rupa, a kolektivno pamćenje, briše povijesne činjenice ili ovu posljednju priču o kršćanskom oprostu. Istodobno, javlja se ona iskonska starozavjetna teza "Oko za oko - zub za zub" i tu se stvari u običnom puku ni milimetra ne mijenjaju na bolje! U Srbiji primjerice ni danas najveći dio stanovništva ne zna za Škabrnju, niti Ovčaru, za rat se i dalje izjednačava krivnja. U Hrvatskoj, pak, djeca ne znaju što znači slovo U, već naprotiv glorificiraju ga kao simbol jedne propale, nikad priznate nacističke države, o kojoj posljednjih 15-ak godina u udžbenicima maltene piše da su bili vrlo cool, a zbog kolektivnog sjećanja odraslih, koji su prošli ovaj prokleti rat, djeci se ne sugerira ništa, jer to je odjek nekih prošlih vremena, težnje Hrvata za svojom domovinom i kakva-takva, država je i što je najvažnije - "...progonila je Srbe" (citat jednog lokalnog političara prilikom paradiranja Ustaša po Zadru 2003.). Zašto stoga djeci prikazivati partizane kao pobjednike, kad su isti izmislili Blajburg, a četnici su razarali Škabrnju, Vukovar, Šibenik zajedno s JNA, koja je istu tu petokraku nosila na čelu?
Svejedno, vrijeme nam polako odlazi,a ta djeca danas već lagano završavaju i srednješkolsko obrazovanje, a o istini i našoj hrvatskoj povijesti gotovo da ne znaju ništa. Znaju ono, što im je nametnuto da znaju! Čitave generacije današnjih teenagera u svojim računalima imaju ustaške pjesme, masovno odlaze na Thompsonove koncerte (gdje je donedavno sve ovo bilo sasvim uobičajena scenografija), a na zidovima soba kojekakve fotografije Pavelića, Budaka i sličnih, dok im pernice i torbe krase mini-grafiti stiliziranog slova U... Da li oni znaju što to znači?
Kad čovjek sve ovo vidi i zna, nije nelogično zaključiti odakle "svetosavski" strah za gole kosti u okruženju punom neznanja i parodije na povijesnu (ne)istinu. Upravo ovi neodgojeni, neupućeni ili neuki klinci siju odlično plodno tlo za kuhanje neke nove smutnje između dva zavađena i (nikad) napola pomirena naroda i eto razloga zašto će Srbi uvijek kukati da su ugroženi, a Hrvati će im teško ili nikako (?!?) vjerovati!
Možda će neke nove generacije znati više i zato racionalnije suditi. Možda će Katolička i Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj i Srbiji umjesto politike konačno početi zagovarati suživot i opraštanje, kako im zajednička Sveta Knjiga nalaže. Možda se Srbija Hrvatskoj ispriča za rat, nadoknadi ratnu štetu i osudi ili izruči ratne zločince. "MOŽDA" - je riječ, koja će se puno puta ponavljati, dok djecu ne počnemo odgajati, učiti istini i poštenju, a obe dvije se nipošto ne ističu kroz toliko očito glorificiranje ustaštva ili četništva, te pozivanja na mržnju....
Za ovog klinca, navodno iz Škabrnje, najvjerojatnije je već kasno i ne može mu se previše zamjeriti, no može li njegovim roditeljima, profesorima, piscima povijesnsih udžbenika, lokalnim ili državnim političarima? Dizanje desnice i veličanje ustaštva zabranjeno je na stadionima, no da li će tko odgovarati za ovakav neukus? Prosudite sami dok gledate njegov video uradak i komentirajte...
Post je objavljen 05.02.2007. u 17:24 sati.