Zašto se čovjek osijeća tako sam kad na svijetu ima toliko puno ljudi?
Možda zato što to čini neki pritisak u glavi i počinje te ta gužva gušiti...
Nestaje svijetlo i stvara se tama...
Suze su samo jedan dio te noćne more i najlakše bi bilo potonuti do dna...
Dotičem tlo... moje srce postaje prazno... tmina me polako guta...
Poželim udariti glavom u zid... jesam li ja vrijedna svog života... toliko je pitanja, a odgovori ne dolaze... neznam je li teže živjeti ili se pomiriti sa smrću...
Želim nestati... bojim se pogleda u ogledalo jer mi se ne sviđa što sada vidim... tužno lice djevojke koja ne vidi izlaz... puste su te ulice kojima hodam noću, u kojima tražim spas... zar postoji osoba koja nije i nikad neće biti voljena? Mala je granica između jave i sna, a ja padam, sve dublje... tuga me nosi... ne osjećam ljubav... ne stiže mi spas... neznam... isplati li se potratiti svoj bijedan život koji je ujedno i precijenjen? Tu pronalazim samo jedan odgovor. Nisam čak ni više sigurna da li želim nastaviti to mučenje... slaba sam... upijam zadnje niti svijetla sa lampe iz ulice, predosjećam kraj... ne znam mogu li nastaviti... možda je ovo kraj... sjene su me opkolile, nemogu pobijeći...
Post je objavljen 05.02.2007. u 17:26 sati.