Pregled posta

Obilježeni: Lica S Naslovnica, Ivanka Šuta, priča osma

np NoMeansNo – All Roads Lead To Ausfahrt LP

Ivanka Šuta, prva je ženska osoba među Obilježenima, a nadam se ne i zadnja. Dakle, feljton Lica s Naslovica ide dalje osmim Obilježenim, mojom kolegicom novinarkom, s kojom sam se susretao u poslu, prvo u davnim devedesetima, kada sam na RMR-u sa Ozrenom Franićem i Zoranom Spajićem uređivao alter i metal emisije Krila Furije i Hard 'n' Heavy, a nakon nekih godina, ponovno u Makarskoj Kronici. Razlog tome zašto je Ivanka dobila etiketu Obilježene da se isčitati iz njene ljubavi prema pisanoj riječi, a koja se da pronaći na adresi blogamimoga.blog.hr. Da, Ivanka, trenutno zaposlena u redakciji dnevnika 24 sata, je nedavno pokrenula svoj blog. Jako dobar blog. Ovo je, dakle, priča o njenoj novoj avanturi uz koju će biti govora i o prošlim iskustvima moje prijateljice Ivančice.

'Moja ti', pričaj. Kako si došla na ideju da otvoriš blog?
- Znaš ono kada imaš milijun pričica i želiš ih negdje staviti na jedno mjesto. Ovo ljeto dok smo sidile Edita i ja u Skale, a Stipe Mađora ekipa koja je bila tu pored nas, toliko se glasno smijala i bacala baze, da smo se ja i Edita na momente začuđeno gledale, a kasnije smo se i nas dvije uključile u zafrkanciju. Krenule smo ća, a oni su nas vratili na još jedno piće i zafrkancija se nastavila. Tada sam odlučila da trebam imat mjesto gdje sve te baze mogu stavit, ali pošto je još bilo ljeto, pričekala sam jesen da sve to krene. A, i moja stalna potreba da imam gdje plasirat informaciju je bio jedan od razloga kao i saznanje da je blog ne utuživ jer je to moj privatni dnevnik, pa sorry, to što ja razmišljam tako glasno o svemu, to je moja stvar. Sve u svemu, novinarsko zanimanje ne bi mijenjala, unatoč svim neugodnim situacijama u kojima se nađeš. Ja sam pravi sanjar, moram kazat kada govorimo o tome, o poslu kojeg obavljam već petnaest godina. Jednom prilikom kada sam s kolegom Krešimirom Žanetićem iz 24 sata, putovala prema Orebiću gdje smo išli na zadatak, kazala sam mu, na šta se on iskidao od smija – Krešo, ali ja nikada neću odustati od toga da će mi se u životu dogodit da završim u New York Timesu, mislim, ne bi ja tila biti vijest jer je to stvarno 'bad', ali imat takvu priču koja će završit tamo negdje, e to je cilj. Treba imat san, i treba doći do njega, isto tako sam govorila da ću otić u tu Ameriku, i na kraju sam otišla. Bez obzira na sve probleme.

Znači ne odustaješ od novinarskog poziva?
- Nisam, mada ne znam gdje će mene život odvest sutra, ali trenutno ne. Sada ne razmišljam o tome. Zna biti teško, lupiš o dno ponekad, no ja se dižem, takva sam. Kao feniks, dižem se iz pepela.



Od kada se baviš novinarstvom?
– Početkom '91. godine, Teo Erceg me je zaustavio na rivi i upitao bi li se pridružila timu ljudi koji će uskoro krenuti raditi na Radiju Makarska Rivijera. Tako je sve počelo, nisam imala posla, a radio smatram oduvijek dragim i posebnim medijem, moja najveća ljubav od svih medija. Ima jednu tajnovitost, ljudi koje te slušaju ne moraju znati tko si, a to mi je bio super osjećaj, jer izgubiš pojam o ljudima koji te trenutno slušaju. Jedina negativna strana je ta što nemaš kopiju rečenog ako nisi snimao. Sve ode u vitar. Mišel Kalajžić nam je bio tada urednik i tako je krenulo. U samom početku sam čak imala dojam da to nije za mene i mislila sam odustati od tog posla, ali nisam imala pravu alternativu, tako da sam ipak na kraju ostala u redakciji. Ostala sam na kraju 10-12 godina. U međuvremenu je počela Kronika, a tada sam već bila u fazi da sam htjela promijenit radnu atmosferu, inače tako funkcioniram, volim promjene, i došla sam u Kroniku. Inače, čim osjetim da stagniram i da nemam prostora kojeg smatram da moram imati, ja odlazim.

Došla si u Kroniku oko 5-6 broja, skoro na samom početku nastanka ovog tada novog medija, a prije toga si radila dva mjeseca u Pragu na radiju Slobodna Europa. To je bilo prijelazno razdoblje odluka koje si povukla?
– Da, iskustvo iz Praga je bilo izvrsno. Puno kontakata sa iskusnim novinarima iz sfere radijskog novinarstva, gdje sam se također morala boriti za svoju poziciju. Nenad Pejić je vodio taj projekt, i puno sam naučila tada o nekim konkretnim, tehničkim stvarima terenskog radijskog novinarstva u praksi. Netom, nakon što sam se vratila u Makarsku, dogodila se Kronika. Sjećam se i trenutka kada sam se srela sa budućim glavnim urednikom Anđelkom Ercegom. Bio je neki zimski južni dan. Skupljala sam palmine bobice na rivi, ne sjećam se točno zašto, ali znam da sam se bila ubola na jedan oštar, palmin list. Anđelko me je pitao – Šta ti tu radiš? - a ja sam počela neku priču, kako niko ne čisti ove palme i ne brine o njima, onako iz zafrkancije pričala sam neke bezvezarije. (smijeh) Ustvari se nismo poznavali, čavrljali smo nešto, a ja sam mu u jednom momentu kazala, pošto nisam zadovoljna svojim poslom na radiju, i ako njemu treba nekakva tajnica ili tako nešto, da bi ja prominila posal. Tada još nije bila krenila Kronika, ali sam čula da se bit nešto uskoro. Tako je i bilo. Kronika je počela izlaziti a on me je kontaktirao negdje četvrti, peti broj. To je za mene bio početak nečeg totalno novog, za razliku što sam radila do tada. Pisano novinarstvo je zanat, i sve mi je bilo novo. Radio i novine – dva potpuno različita svita. Isto tako snalaženje u situacijama je potpuno drugačije. Anđelko je bio odličan mentor i prenio je nesebično sve potrebno znanje. To mi je bilo tako dobro razdoblje. Nove stvari, nova ekipa, svježe znanje. Da mi je uvijek biti negdje na samim počecima, kada se nešto stvara i nastaje, to mi je tako super. Adrenalin je pojačan, puno mogućnosti, iznenađenja, daješ srce u posao. 2005. godine u osmom mjesecu sam dala otkaz.

Zašto si dala otkaz u Kronici?
– Rekla sam Anđelku jednom prilikom da nikada neću prežaliti to što sam otišla, i ne mogu prižalit. Pošto sam osoba od atmosfere i to mi je najvažnije, nikako novac ili neki drugi materijalni interes, dogodi se da dođu neki drugi ljudi i ti se ne uspiješ prilagodit toj promijeni i ne pronađeš neki zajednički jezik, počne te to gušit i tada je jedini način da odem ja ča. To je ono na svoju štetu, škorpionski. (smijeh)





Rasturila si jednom priču na radiju, konkretno tema je bila Biloševac i tako ta problematika. Jesi li se kada, a i tada, s obzirom na osjetljivost teme i interese ljudi koji se nalaze u njoj, dala uplašit, odnosno, jesi li svjesno ulazila u kompromise i podilazila sugovorniku s obzirom na težinu teme? Tu emisiju imaš snimljenu, zar ne?
– Da, imam je još uvijek na mini disku. Tada sam, konkretno što se te priče vezane za Biloševac tiče, upala u sukobe s kolegama na poslu. Biloševac je, profesionalno gledano, moja mrlja na duši. Tada se svašta događalo, svašta se po gardu pričalo o toj prvoj gradnji na Biloševcu i u jednom momentu sam uvidila da je mnogo tu stvari konfuzno. Odlučila sam sve suprostavljene strane dovesti u studio - tadašnju gradsku vlast, interesne građevinske grupacije investitora i one koji se protive gradnji, odnosno one kojima je ta zemlje nacionalizirana i bila je u pravnom postupku mogućeg povrata. Svi su došli, a ja sam ispitivala, jer je to na kraju krajeva bio moj posao. Priča se toliko razvila, zašla duboko, a sve se događalo u interakciji sa slušateljima, jer sam tada radila najviše kontakt emisije, nakon čega se dosta stvari iskristaliziralo. Uz povišene tonove u studiju i moguće incidentne situacije, sve je trajalo nekih dva sata, uz strašan interes javnosti jer su telefoni non stop zvonili i svi su tražili da ih se pusti u eter. Međutim, nakon svega, kada je emisija završila, nazvao me je neko od kolega i kazao – Pa šta to radiš Ivanka, to će biti dobro za sve nas, kao to će bit kruh svima nama i mi se domaći građani možemo zaposlit, na šta sam kazala da nisam sasvim sigurna da je baš tako i da sumnjam da će netko čekat mene ili neke naše domaće ljude da ih tu zaposli. Rekla sam, da sam zato i sazvala emisiju da se i takve stvari razjasne, da se pita i otvoreno kaže. Dakle, samo postavljati pitanja da ljudi znaju što se događa. Smatram da sam tu postupila ispravno i da sam odradila posao na najbolji način kako sam mogla.



Danas pišeš za 24 sata. Kakav ti se čini posao za taj medij, u odnosu na protekla dva koja su bila lokalna, jer su ipak 24 nacionalni dnevnik?
– To mi je potpuno novo iskustvo. Doduše, lakše su teme i dosta je sažetiji pristup samoj temi, za razliku od prošla dva medija gdje sam radila. Posebno mislim na Kroniku gdje je pisanje o lokalnim političarima, i ljudima inače, bilo dosta teže i zahtjevnije. Naime, Srziće ili Novaka ćeš susrest u šetnji gradom prije ili kasnije, što ponekad nije lako, ali isto tako može biti zanimljivo i dobro iskustvo.

Evo jedno 'off' pitanje. Ivanka, tko je po tvom mišljenju, kroz ovih petnaest godina što se baviš novinarstvom, najpozitivnija osoba s kojom si se susrela na Makarskoj rivijeri?
– Uh, kako si me sad zateka! Ufff. (stanka) Sad mi pada napamet jedna osoba, a ti ćeš umrit od smija, ali obrazložit ću ti zašto baš on (smijeh). Dominik Buco Glučina je osoba koja mene definitivno najviše oduševljava. Zašto? Zato što kad si totalno down, susretni Bucu na ulici i poslije toga ćeš bit OK. Totalni pozitivac, umjetnik, bili smo neko vrijeme zajedno u Kronici i surađivali jer je radio kao grafičar, užasno se iskreno smije i kraj njega ne možeš ostat nikako ravnodušan. Ima strašno žive oči. Baš upečatljiv lik. Kao i Zoran Spajić i Zlatica Rica. To su ljudi za koje mogu kazati samo najbolje. Puni su kreativne energije. Znaju te ostavit bez daha svojim djelovanjem i takve ljudske karakteristike su me oduvijek oduševljavale. Kao i osoba bez koje nikako ne mogu, a to je Edita. No, ona mi je prijateljica a to je u ovom kontekstu ipak druga priča.



Dakle, Ivanka Šuta praši za sve vas na imenom, vrlo znakovitom blogu – bloga mi moga. Ako ga niste posjetili, odmah na čitanje vijesti 'Moje Ti'! ;)

- Obilježeni Prvi: Veseljko Šimić
- Obilježeni Drugi: Zoran Spajić
- Obilježeni Treći: Zvonko Alač
- Obilježeni Četvrti: Krešimir Žanetić
- Obilježeni Peti: Andjelko Erceg
- Obilježeni Šesti: Vojko Rafaneli
- Obilježeni Sedmi: Ante Granić Pančo



Post je objavljen 05.02.2007. u 16:40 sati.