Citam u nekim on-line novinama da je prvi tjedan veljace i ovaj danasnji nam ponedjeljak najpogubniji za radni elan i sposobnost kvalitetnog rada. Tako su izracunali analiticari rada u Velikoj Britaniji imajuci u vidu lose raspolozenje uvjetovano tmurnim i hladnim zimskim vremenom i dolaskom prosinackih shopping racuna na naplatu. Kajgot. Kod mene je to sve obrnuto.
Naime, ja sam u subotu prozivio i odzivio svoju proljetnu depresiju i sad sam skroz cio & veseo. Proljetna depresija, eh? To je ono stanje kad se covjek vec navikne na gnjusno zimsko vrijeme i zimsku pasivnost pa ga prvi niz suncanih dana (koji obicno dodju s proljecem) ubije u pojam, jer je vec zaboravio na tak' lijepo vrijeme. Gre'ota je takve dane provest doma, u zatvorenom al', s druge strane, omililo se bit' u toplom i ljencarit po cijele dane. Dakle, griznja savjesti pod jedan.
Onda, otkud toliko svjetla odjedanput do djavola! Osjecam se kao na pozornici pod spot-reflektorima, a nevidljivost mi je mnogo draza osobina tih dana. Osim toga, dovoljno se sam grickam zbog uljenjenosti, ne treba me nitko zbog toga jos dodatno stavljat na tapetu. Dakle, GASI SVIIICHU! - to pod drugo.
Velikim naporom zacrnio sam zastorima prozor i preko ociju si stavio dezurnu potkosulju. Tako sam u nekom polusnu ugodno i proljecu u inat nastavio svoju zimsku hibernaciju pa sve do nekih cetiri sata popodne. To je, onak, kriticno razdoblje dana kad covjek odlucuje je li spreman tako amabashunista spizdit bas cijeli dan ili ipak ima nekog spasenja nadomak (i u ustanovljenom odsustvu ikakvih 'force majeure' koje bi ga nagnale da se obuce i nogom stupi van i punim plucima udahne svjezi zrak).
Joj, vazne li odluke! Joj, pogresnog li vremena za vazne odluke! (Sjecam se slicnih prilika u djetinstvu kad bi mi Rista vazno stupio u sobu oko 11 ujutro subotom -- to je ocigledno bilo vrijeme do kojeg je on mogao tolerirat izlezavanje svojeg podmladka -- cvaknuo roletu koja bi se bucno uvrtila i pustila najednom cijeli tsunami svjetlosti. "Ustajte Lorde, cekaju Vas velika djela!", rekao bi Rista vazno, implicitno me podsjecajuci na moju subotnju obavezu pometanja dugog stubista u vrtu. Moj dragi otac nikad nije skuzio kolikoj se opasnosti izlagao takvim prilikama, jer ga je vec pogled i ispod tek na trecinu podignutog kapka mogao pretvoriti u prasinu. Sretna ga je okolnost uvijek iznova spasila, a ta je da dok se ne razbudim uglavnom nisam svjestan svojih nadljudskih osobina.)
S potkosuljkom jos uvijek preko ociju, natapkam u mraku isprintani si horoskop za vikend da vidim Sta Kazu. "Ma idi bre, danas ti nema kraja", kazu ukratko. MA LAZU!!! To su maliciozne insinuacije! Nema razloga za micat se iz horizontale!
Ipak, superego se nije dao i nakon sto je egu odvalio par cvrga a Id odvalio cipelom u dupe, nekako sam ipak prezivio shok vertikale i bacio se strastveno na peglanje. (Sigurno me udario onaj prorijedjeni zrak koji sam udahnuo na nekih 184 cm nadpodne visine jer ocito je da nisam razumno razmisljao. Peglanje je koncept koji u um pripushtam tek u omamljenom stanju.) Mrzim peglanje, zato mi je ono idealno za relativno kratko vrijeme napucat se s nekim osjecajem dostignuca. Jer, konacno, ovdje se radi o tome kako spasiti dan. Sve su kosulje dolijale majci a cekale su svoj red tako zguzvane vec vise tjedana. Ma ja sam vam u peglanju sto je Tasmanijska Neman u sto metara s preponama.
Tako ocvrsnut, zadovoljan sobom i ovjencan slavom, bacio se nazad u (spremljeni) krevet, stavio film na laptop, zapalio dzokavac i uzivao do kraja dana. Mission accomplished, dan je spashen.
Post je objavljen 05.02.2007. u 14:54 sati.