KRITIKA : Georgi Gospodinov - 'Prirodni roman' (Profil, 2005.)
Na jednom mjestu u svom
'Prirodnom romanu' Georgi Gospodinov (rođen 1968. godine) piše o anatomiji obične kućne muhe (Musca domestica) ističući kako je muhino oko sastavljeno od tisuću malih okica, faseta, od kojih svako prima samo jedan dio slike koja se u mozgu formira u cjelinu. Ponukan otkrićem da muha na svijet gleda razlomljeno, mozaično, fasetično, i Gospodinov je svoj roman strukturirao
fragmentarno, sastavivši ga od 40-ak kratkih poglavlja. U njima se fantazmagorični prikazi snova smijenjuju s
austerovskim odama cigaretnom dimu, stranice posvećene teologiji nadovezuju se na one sa
skatološkom tematikom, priče prisluškivane u kafiću prepliću se s
esejističkim razmatranjima povijesti nužnika te dionicama koje istu temu obrađuju u
tarantinovskom dijaloškom obliku.
Kod tog bugarskog pisca stranice o anatomiji muhe i njezinoj (nepriznatoj) važnosti u čovjekovu životu naslanjaju se na one s
hornbyjevskim spiskovima zadovoljstava i autorovih preferencija dok se poglavlja ispunjena lingvističkim analizama smijenjuju s onima o
'svjetlom otočiću' na kojemu se pripovjedač, kako sam kaže, posljednji put osjećao sretan i zaštićen. Taj se otočić, jasno, nalazi
'u toplim ekvatorijalnim vodama djetinjstva'.
I tako, iz stranice u stranicu, monološki, u obliku kratkih, pretežito jednostraničnih zapisa pripovjedač bilježi naplavine svoje svijesti, sve one
'beznačajne svakodnevne sitnice koje polako potkopavaju samo nama namijenjenu dozu sreće'. No, iako to sam izbjegava priznati, on zapravo
'piše da bi zaboravio'; ruje po svojoj podsvijesti, bježi u sjećanja na djetinjstvo, utočište traži u snovima, razglaba o biologiji, muhama i klozetima, filmu, filologiji i književnosti ... a sve sa nakanom da se što više udalji od svijesti o supruginoj nevjeri i njezinoj trudnoći kojoj on
'nije autor'.
Knjiga je prepuna metafikcijskih poigravanja, citata (
Lyotard, Ortega y Gasset, Lukijan, Chuang Tzu, Salinger ...) i pop-kulturnih referenci. Na jednom mjestu pripovjedač razmišlja o pisanju romana sastavljenog samo od glagola. Kasnije, pozivajući se na Flauberta koji je maštao napisati knjigu bez ikakve fabule, knjigu ni o čemu, Gospodinov priznaje da je
'Prirodni roman' njegov pokušaj da
'napiše roman sastavljen od samih početaka, roman koji neprestano kreće, nešto obećava, stiže do sedamnaeste stranice i započinje iznova'. Kao rezultat dobili smo 40-ak poglavlja koja se sva mogu čitati kao početak romana, uvod u fabulu, ali i kao zasebne kratke priče, a tim se nebrojenim počecima, pripovjedač, paradoksalno, neprestano vraća upravo na ono što se trudi zaboraviti i odagnati iz svijesti - raspad svoga braka.
I u postmodernističkom se
poigravanju autorstvom (Gospodinov navodi kako je on tek urednik knjige koju je napisao i poslao mu klošar koji se, začudo, zove isto kao i on) također prepoznaje pokušaj bijega od stvarnosti razorenog braka. Na taj način lukavi autor svojim
metafikcijskim igricama (koje bi netko mogao nazvati i pomodnim) pronalazi svojevrstan alibi i daje im psihološko utemeljenje. Gospodinov ne oskudijeva dobrim idejama a
'Prirodni roman' kao da je rezultat inventure neke zaboravljene ladice sa bilješkama, skicama i krokijima čijom bi širom razradom ekonomičniji autor stvorio nekoliko zbirki priča, ako ne i više kratkih romana. Zato dodatne pohvale, ovog puta autorovoj samokritičnosti.
Njegov je izričaj jednostavan, izravan i jezgrovit, s tek rijetkim lirskim digresijama; Gospodinov je sklon
aforističnosti (primjerice
'brak traje između dva "da" /pred oltarom i sucem za razvode/' ...); bliži
cinizmu nego melankoliji ali ipak dovoljno refleksivan, a tražimo li mu domaće srodnike, najbliži bi bili
Mario Brkljačić, Vlado Bulić i Krešimir Pintarić (premda se, za razliku od potonjeg, Gospodinov suzdržava od afektiranja, a od svih je nabrojenih, čini se, puno načitaniji). Pesimistična slika svijeta se osjeća, ali ne prevladava, a tranzicijske bugarske stvarnosti Gospodinov se dotiče tek sporadično, češće bježeći u sjećanja, ideološki neobojena.
Unatoč anarhoidnosti svoje razlomljene, mozaične strukture, razbarušene kratke vinjete na koncu se stapaju u romanesknu cjelinu koja nauštrb raznolikosti dijelova ne žrtvuje svoju kompaktnost.
'Prirodni roman' tako se ispostavlja jednim od
najugodnijih literarnih iznenađenja 2005. godine i svakako budi želju za dodatnim istraživanjem nedovoljno nam poznate, suvremene bugarske književnosti. Ma što poštovani Stanko Lasić mislio o tome ...
(Napisao
Božidar Alajbegović, prosinca 2005.
objavljeno na
Lupiga.com)