Godinama se u znanstvenim, kao i sportskim krugovima raspravlja o tome umanjuje li konzumiranje seksa uoči važnih ogleda i tijekom turnira učinkovitost igrača na terenu. Sasvim očekivano, na ovo pitanje nema univerzalnog odgovora jer primjera koji uspješno potvrđuju obje teze ima, naravno, jednako mnogo
Velika sportska natjecanja gotovo uvijek povlače sa sobom i pitanje apstinencije od seksa, pa je tako i SP u rukometu potvrdilo da treneri još uvijek smatraju da je (prisilno) suzdržavanje od seksa najbolji izbor za njihove igrače. Ta teorija kod naših rukometaša ovaj put nije urodila plodom, tj. medaljom, pa se postavlja pitanje koliko je uopće ta praksa učinkovita.
Tako na pitanje treba li zabraniti seksualne aktivnosti uoči velikih utakmica jedni odgovaraju da naravno da treba, dok su drugi mišljenja da apstinencija zapravo nema nikakve veze s krajnjim rezultatom na terenu. No, postoje i igrači koji samovoljno apstiniraju jer vjeruju da im seksualne aktivnosti prije natjecanja samo troše energiju.
Tako je legendarni boksač Muhamed Ali navodno prije mečeva apstinirao čak šest tjedana. Slično kao i argentinski tenisač Guilermo Vilas koji je izjavio da mu je uvjerljivo najbolja sezona u karijeri bila ona tijekom koje je apstinirao od seksa i živio gotovo asketskim načinom života.
Još jedan dobar primjer je i bivši NBA košarkaš A.C. Green, vlasnik rekorda od čak 1.192 utakmice odigrane zaredom. Od 1986. do 2001. nije propustio ni jednu jedinu utakmicu, a po vlastitom priznanju, to mu je pošlo za rukom zahvaljujući potpunoj apstinenciji od seksa.
SVE JE INDIVIDUALNO
Znanstvenici pak kažu da ne postoji nikakav psihološki dokaz koji bi mogao potkrijepiti tvrdnju da je seks prije utakmica šteti igračima. Sportski psiholog prof. Amir Zulić sličnog je mišljenja i kaže da je sve zapravo individualno: 'Velike promjene su u pravilu loše. Ako na seks gledamo kao na osnovnu ljudsku potrebu i usporedimo je s konzumiranjem hrane ili pića, onda se slobodno može reći da je sve dozvoljeno u količinama na koje su ljudi navikli. Netko je navikao to raditi češće, a netko rjeđe i svaka promjena u tom smjeru predstavlja određeni pritisak. Isto tako bi u sportu režimi treninga trebali sličiti jedan drugom. Uoči velikih natjecanja bilo bi preporučljivo ne mijenjati režim na koji su igrači navikli jer se time remeti i uobičajeni ritam, što uključuje i pitanje seksa.'
U tom smislu, ako su neki igrači navikli na češće seksualne odnose, a seks im pomaže da se opuste i smire, onda je to i najbolje rješenje za njih. Drugima pak više odgovora mir, pa je mirno i čvrsto prospavana noć prije utakmice sve što žele. Krajnji rezultati ipak će ovisiti o individualnim željama i navikama, a ključ uspjeha je dosljednost i izbjegavanje velikih promjena.
Treneri bi očito trebali ovom 'problemu' pristupati na malo fleksibilniji način. Svakako bi bilo preporučljivo kad bi oni samo dali sugestije igračima, a ne izričito zabranjivali seks prije utakmice. Budući da svako mijenjanje životnih navika stvara pritisak, možda je rješenje u tome da se samostalno odlučuje po tom pitanju jer svatko ipak najbolje poznaje samoga sebe. Krajnosti bi, kaže prof. Zulić, svakako trebalo izbjegavati: 'Nikad nije dobro pretjerivati, bili to treninzi, hrana ili seks. Potpuna apstinencija kao jedna krajnost isto tako ne bi bila dobro rješenje.'
SPORTAŠI KOJI APSTINIRAJU (NI)SU BORBENIJI
Postavlja se onda pitanje zašto velik broj trenera brani igračima seks prije natjecanja? Razlog uvriježenog mišljenja, popularnog u trenerskim krugovima, da bi sportaši trebali apstinirati prije utakmica je ustvari teorija da seksualna frustracija vodi do povećane agresije. A objašnjenje je sljedeće: čin ejakulacije smanjuje razinu testosterona u tijelu, hormona koji je odgovoran za seksualnu želju, ali i agresiju. Prema tome će sportaši koji apstiniraju od seksa biti agresivniji na terenu. Iz istog su razloga i karantene češće kod sportova kao što su nogomet i rukomet, gdje je na cijeni malo grublja igra, posebno u obrani.
I dok treneri imaju svoju teoriju, endokrinolozi tvrde suprotno i kažu da seks ustvari stimulira proizvodnju testosterona, pa tako povećava agresiju. Jednostavnim rječnikom rečeno, period bez seksa od recimo tri mjeseca razinu testosterona kod odraslog muškarca svodi na gotovo dječju razinu. Talijanski su znanstvenici 1999. došli do zaključka da će seks noć uoči natjecanja vjerojatno poboljšati igru sportaša jer se razina testosterona podiže tijekom seksualnih aktivnosti. A kako je povišena razina testosterona povezana i s osjećajima agresije, ispada da će sportaši u tom slučaju na terenu biti - borbeniji.
Teorija da seks prije natjecanja umara sportaša ili mu slabi mišiće također ne drži vodu jer se dokazalo da se u seksualnom činu (bračnog para) u prosjeku potroši oko 25-50 kalorija, što je jednako otprilike količini energije koja se potroši penjanjem na drugi kat zgrade.
IZ KRAJNOSTI U KRAJNOST
Sigurno je da velik broj sportaša iz momčadskih sportova apstinira silom prilika, tj. voljom trenera, a ne zato što su to sam i odlučili. Volja trenera je često 'sveto pismo' za igrače i moraju joj se pokoriti. Najradikalnije poteze po tom pitanju imao je bivši izbornik brazilske i portugalske nogometne reprezentacije Felipe Scolari koji je prije SP-a u nogometu 2002. Brazilcima uveo 50-dnevnu apstinenciju.
No, rigoroznim mjerama sklon Scolari odveo je svoju ekipu do zlatne medalje, pa se može reći da je njegova zabrana ipak upalila. Reprezentativac Edilson se u to vrijeme čak našalio da mu je jedino rješenje nabaviti lutku za napuhavanje. Je li naum ostvario, nije poznato, no danas se zato može hvaliti zlatnom medaljom.
Kad je Scolari preuzeo kormilo portugalske reprezentacije uoči EP-a 2004, opet je igračima nametnuo stroga apstinencijska pravila, a javno je rekao: 'Oni koji se ne mogu kontrolirati su životinje. Stoga smo ili ljudi i znamo točno što hoćemo ili poput životinja mislimo samo na seks. Moramo znati kontrolirati svoje misli jer je u ovom trenutku najvažnija posvećenost nacionalnoj vrsti. Nitko nikog nije nožem natjerao da bude u reprezentaciji'.
Uspjeh koji je postigao s Brazilom Scolari tad nije ponovio, a naslov europskog prvaka uzeli su Grci koji nisu imali ništa protiv nazočnosti svojih boljih polovica i povremenih noćnih aktivnosti.
Da je zaista sve individualno, potvrđuje i primjer košarkaške legende Wilta Chamberlaina koji je, barem je tako tvrdio, u životu spavao s preko 20.000 žena. To ga očito nije omelo u karijeri, jer su neki njegovi rekordi postavljeni i prije 40 godina još uvijek aktualni, pa je njegovih 100 koševa (2. ožujka 1962) na utakmici protiv New Yorka još uvijek za sve košarkaše nemoguća misija. A da seks ne utječe na učinak na terenu, potvrdio je osobnim primjerom jer je, prema vlastitim riječima, večer uoči te legendarne utakmice proveo ludu noć u New Yorku. U ženskom društvu, naravno
Post je objavljen 04.02.2007. u 21:42 sati.