da...sto reci na taj bal pijanstva i kica gdje si svi gledaju u oci trazeci neke slabosti u drogoj osobi na koje ce se moci nasladivati i uvjeravati sebe da su ipak oni bolje osobe.
nista, najbolje je sutjeti jer se na taj nacin daje do znanja da je nesto trulo u drzavi Danskoj.
I ulazim unutra, u taj dobro znani prostor u koji sam ulazio mnogo puta u svom kratkom zivotu, u kojem sam dozivio brojne pobjede i isto toliko poraza...
osjecam se kao veteran koji je vodio mnogo bitaka na istom bojnom polju i zna mu sve mane, vrline, sve sto je skriveno...
ista lica ljudi koji postaju nesto drugo kako vecer odmice, ali to me ne brine...znam im sva lica i znam da se sa svima mogu nositi bez problema
igrice...
uvijek neke igrice koje nitko od nas ne voli, ali uziva u njima...postajemo paradoks koji nije pronasao svoje mjesto u odredenom prostoru i vremenu pa se nastojimo prilagoditi svim situacija sa osmijehom na licu iako smo krajnje nezadovoljni.
i onda nabacimo taj lazan osmjeh, jos koju laz da sve prode bolje i spremni smo...spremni smo krenuti na taj put s kojeg nema povratka nazvan igra lazi...
prva je najteza, druga vec pokriva prvu, a treca drugu. s vremenom cak i prije spavanja smisljas price koje ce posluziti kao paravan za tvoje nezadovostvo.
nije vise lako i gubis se polako u tom mracnom tunelu obmane iz kojeg nema izlaska jer na vratima sa znakom izlaz pise kako moras svima sve objasniti, a bojis je kako ce pomisliti svasta ako cuju istinu.
i odlucujes se na lazi i dalje iz razloga sto one tebi nisu lazi, nego tvoja realnost. poceo si i sam vjerovati kako je to sto govoris istina i spreman si svoje vizije braniti i smrcu...
sve su to stvari koje su se mogle iscitati iz lice ljudi te veceri koja je pruzila ono na sto smo navikli...pruzila nam je nerazmisljanje o icemu i stanje nirvane u kojem se ne pita koliko se jos ima ili moze.
ali moje ratno polje je samo moje i ja sam njegov.
na njemu se osjecam kao na vrhu svijeta...kao da me nista ne dotice...
ali u tom trenu me iznenadilo iako sam mislio da je nemoguce i tako stajajuci na samoj sredini, dok su se ljudi odbijali od mene i gurali me, ispricavajuci se na jeziku koji je meni nepoznat i vise onih koji se nisu ni udostojili odat priznanje, dok je sa plafona kapalo nezadovoljstvo, okrecuci se vidim nasmijana lica skoro kao da je nekakav usporeni flash back, a milijun stvari mi pocinje prolaziti kroz ovu ludu glavu...
i dogodi se nesto sto je bilo sasvim neocekivano...pocmem razmisljati o sebi kriticki u tom smislu da sam momentalno dobio prosvjetljenje i sve mi je bilo jednostavno.
svi problemi su imali svoje rijesenje i jednu slicnost, a to sam ja.
Nitko na ovom svijetu mi ne moze pomoci u rjesavanju tih problema osim mene samog, a ja nisam siguran zelim li uopce rijesavati ove probleme ako moram biti sam.
sve sto sam se ikad pitao, doslo mi je samo od sebe u tom psihodelicnom trenutku uz pratnju jakih bass lupanja.
cinilo mi se kao da stojim na raskrizju svijeta citavu vijecnost, ali u tom trenutku sam bio sam sebi dovoljan i nije me bilo briga za nikog oko mene.
ali u stvarnost me trgnulo curino povlacenje za rukav i pitanje je li mi dobro...
da! dapace, osjecam se dobro prvi put nakon mnogo vremena i ja i ti moramo izac vani i popricati...
u tom trenu sam odlucio napravit radikalan potez i raskrstiti s nekim ljudima jednom zauvijek, a u to je spadala i ona...moja novopecena djevojka...nazalost.
ali dobro je to prihvatila, dobro koliko se moglo i ocekivat, ali kad me pitala za razlog nisam ga moga reci...zapravo, nisam ga htio reci iz dva razloga.
prvi je sto vjerojatno ne bi shvatila, a drugi je sto bi me uspjela razuvjeriti....nisam joj mogao dati tu sansu jer bi se zasigurno predomislija.
kad je ispred tebe oluja koja bjesni, onda imas dvije varijante.
sakriti se u mirnu luku dok sve ne prode ili reci tko si ti da mene sputavas, razapeti jedra i punim plucima proci drito kroz nju smijuci joj se u lice.
te veceri sam se odlucio za drugu varijantu i sad mi je bolje.
nije problem ni biti sam...problem je zivjeti u obmani i vlastitim iluzijama koje gradis na glupostima i povrsnostima.
i sta sad...
nista!
nije mi nov osjecaj biti sam i napusten i nema teorije da cu se sazalijevat, dapace, ovo je samo pocetak cistih rezova koje moram napravit ne bi li nekim ljudima dao do znanja kititi se tudim perjem nije nikad pametno jer ipak...jednog dana ce taj netko doci i htjet ce ih nazad, a to vrijeme je sada.
You can run on for a long time
Run on for a long time
Run on for a long time
Sooner or later God'll cut you down
Sooner or later God'll cut you down
Go tell that long tongue liar
Go and tell that midnight rider
Tell the rambler,
The gambler,
The back biter
Tell 'em that God's gonna cut 'em down
Tell 'em that God's gonna cut 'em down
Well my goodness gracious let me tell you the news
My head's been wet with the midnight dew
I've been down on bended knee talkin' to the man from Galilee
He spoke to me in the voice so sweet
I thought I heard the shuffle of the angel's feet
He called my name and my heart stood still
When he said, "John go do My will!"
Go tell that long tongue liar
Go and tell that midnight rider
Tell the rambler,
The gambler,
The back biter
Tell 'em that God's gonna cut 'em down
Tell 'em that God's gonna cut 'em down
You can run on for a long time
Run on for a long time
Run on for a long time
Sooner or later God'll cut you down
Sooner or later God'll cut you down
Well you may throw your rock and hide your hand
Workin' in the dark against your fellow man
But as sure as God made black and white
What's done in the dark will be brought to the light
You can run on for a long time
Run on for a long time
Run on for a long time
Sooner or later God'll cut you down
Sooner or later God'll cut you down
Go tell that long tongue liar
Go and tell that midnight rider
Tell the rambler,
The gambler,
The back biter
Tell 'em that God's gonna cut you down
Post je objavljen 04.02.2007. u 20:50 sati.