Nedavno je moja kćer išla voluntirati u jedan dječji dom. Došla je kući jako potresena i cijelu večer mi je pričala o tim malim "anđelima" i o tome kako su prekrasni. Od tada ne prođe dan,a da se ne sjetim te jadne dječice. Što to mora biti u čovjeku da bi se odrekao svoje vlastite krvi? Mislim da nema ništa ljepše na ovom svijetu od nevinog, sretnog dječjeg osmjeha. Kako to netko može napustiti? Što se to događa ljudima? Pokušavam ne osuđivati takve roditelje i tražim stalno nekakva opravdanja, ali ne mogu ih naći. Zato molim Gospodina da čuva svu tu napuštenu djecu i neka izlije na njih obilje svoje ljubavi, da se nikad ne osjete usamljenima i samima...


Post je objavljen 04.02.2007. u 19:39 sati.