Eh danas sam u krevetu cijeli dan, šmrcam, kišem, slinim... i dalje sam u stanju vegetiranja, ajde bar sam carica na jedan dan, dvore me doma. I tak ispijam čajić pomalo, glava me rastura, ma stvarno jebeno. Život mi je prekrasan, zapravo do jučer je bio, sad sam ko da me pregazilo neko teško teretno vozilo, kombajn il neš slično. Sad bi još i mogla tijaru neku isfurat, pa kaže se: dijamanti su ženini najbolji prijatelji, al ni cirkoni nisu loši :) Neznam mogla bi nabacit neko staro pismo, pa ko treba psihološke savjete... ; be psyhodelic, nothing can stop you, be yourself, be neurotic, that's just fine. Pa eto, hladnoća me obavija, trnci me proždiru, nemam snage da podignem svoje slabo tijelo, osjećam prazninu, noću ne spavam... s težinom u srcu ležim u kutu svoje sobe, a oči mi stoje nepomične... suze preplavljuju dubok ocean tuge. Kažu da imam cijeli život pred sobom... ali isto tako je laganje u ljudskoj krvi. Nemam toliko snage ni da se suočim sa svojim strahovima. Zapravo, jedini strah mi je živjeti, jer umrijeti je lako. Ne postoji čovjek koji je u potpunosti sretan, ali zašto imam feeling da sam jedina osoba koja je cijelim duhom nesretna? Snovi me napuštaju, a njih sam jedine imala. Sad sam izgubila posljedni dio sebe... neke stvari nosim sa sobom u grob, sjećanja... i to je prošlost, budućnost ne postoji
Post je objavljen 04.02.2007. u 19:17 sati.