Da, ljudi, znam ovo mi je već drugi post danas, al kaj ja mogu kaj me ulovila inspiracija :)
Jednom sam negdje pročitala "Sjećanje nije obaveza nego proizvod iskrenih osjećaja, zato me se sjeti kad hoćeš i onoliko koliko sam zaslužila." Nekako mi se ta rečenica uvukla u misli i odlučila sam ju posvetiti jednoj osobi, ali neću reći kojoj, nije bitno jer će ta osoba ionako to shvatiti ako pročita ovaj post.
Ustvari, mogla bi ju posvetiti više ljudi, ali nekako najviše tom nekom.
Uglavnom, razmišljala sam o tome koga se ja sve često sjetim i mogu reći da se često sjetim i onih koji su to zaslužili i onih koji nisu. Naravno, češće se sjetim onih koji jesu to zasluzili, ali relativno često se sjetim i onih koji nisu. Zašto se sjetim onih koji nisu? Pa evo, za primjer ću uzeti svoju nekad best frendicu Ninu. Za nju mogu reći da smo bile ko sestre, prošle smo zajedno sve i svašta, i uspone i padove, zajedno smo se smijale i plakale...ma nema kaj nismo prosle skupa, no jednog dana, njoj se srusio svijet zbog spletki u koje se sama uvaljivala, a ja sam ju pokrivala koliko sam mogla. No taj dan nisam mogla biti uz nju jer nisam bila u Zagrebu, niti u Hrvatskoj nego kod mame u Egiptu, no ustvari uopće nije bitno gdje sam ja bila, nego je bitno to da je od silne ljubomore što se njoj život tako lako i brzo srušio na nulu i ona pokušala srušiti moj, ali ja se nisam dala i dan danas mi je drago da se nisam dala, iako sam neke stvari trebala pustiti, ali nema veze, nije to sad bitno. Uglavnom, od tog dana mi vise nismo pricale, ponasale smo se kao da se ne poznajemo i to me uzasno boljelo i dan danas me boli i dan danas mi dode da ju pozovem na kavu i da pricamo, ali ne zelim da me smao ismije, jer znam da je spremna na to, a to mi ne treba. Cesto se pitam kako je i kad cujem da joj nejde, mislim si "Sve se vrača sve se plača", ali s druge strane mi je žao i htjela bi joj pomoći. Neznam , možda je se sjetim iz neke brige prema njoj jer ipak mi je nekad puno značila u životu i iako me razočarala želim joj da bude sretna i da shvati svoje pogreške i pokuša ih popraviti jer smatram da nikad nije kasno. I da se ona sad meni npr javi da odemo na kavu i slično, nebi uopće razmišljala, odmah bi otišla makar mi i ta kava bila posljednja s njom...
Uglavnom, često se sjetim ljudi koji su bili prisutni u mom životu a sada više nisu, ali još češće se sjetim onih koji su još uvijek tu, barem an neki način...
I za neke sam sigurna da ih nikad neću zaboraviti, ali baš nikad i da ću ih se uvijek sjetiti s osmjehom na licu :)
Post je objavljen 04.02.2007. u 18:58 sati.