my butterfly is gone,
now I'm alone ,
no words to write
just something among the space
________________________________________________________________________________

Kroz moje misli preljevaju se tvoje riječi.Sve što si rekla odavno je bilo u mojoj glavi ,samo nikada izrečeno među vama.Kako god okreneš, uvijek ispada da sam ja plagijator.

Da ...ja sam glupa djevojka koji ne govori mnogo i uvijek se smije...tako je jednostavnije...nesvjesno odbačena od onih s kojima želim biti i isto tako nesvjesno primljena k onima koji mi nisu toliko dragi...

Ponekad mi se čini da sam zid pun pukotina i da mnogi zure u mene i upliću mi se u razmišljanja.Zapravo ...ništa što jesam nije stvarno ,samo komadić slagalice koja čini iluziju u kojoj sada živim.
Misli mi vrludaju,pijane su od svih ljutih pogleda i ružnih riječi...
Ja sam vaša koliko ste i vi moji.Danas nitko nema svoj život

jer ste svi vi
moji najbolji prijatelji
svi ste vi
njegovi najbolji prijatelji..i tako u krug

Sve dok ne okrenem leđa

tada počinju priče

i sve što nemaš snage reći mi u lice dođe do mene tihim šapatom.
Riječi nošene vjetrom zabijaju mi se ravno u srce i stvaraju neopisivu bol

Što će biti sutra..hah
...zar je bitno kad je danas ionako zadnji dan.
Možda zvuči pesimistično no drugog načina nema kada je jedina sreća vezana uz onog koga nema... u onom obliku u kojem mi najviše treba on ne ne postoji,
svejedno
on je tu ...
samo silueta,
osmijeh koji mi daje snagu za dalje ...
postoji kao podsjetnik da su svi oni zapravo dobri i
doista prijatelji samo ih ,kao i mene ,ponekad ponesu ljudske slabosti...

svatko od nas je barem jednom u životu ugasio zvijezdu

Sada...guši me samoća,no kao i svaki put do sada proći će me.
Osmjeh će se vratiti na lice i opet će sve biti kao i jučer.

"putovanje od tisući milja počinje jednim korakom"

Post je objavljen 04.02.2007. u 19:44 sati.