Kažu da ponekad jednostavno neke ljude moramo pustiti da odu od nas. Bez obzira koliko nam to bilo teško, ponekad je tako najbolje za nas i za tu osobu. Sve je to sastavni dio života. Trebamo se pomiriti sa time i nastaviti dalje živjeti.
Ja u tome nisam uspio. Nisam želio pustiti jednu osobu da ode iz moga života. Trudio sam se da učinim sve što treba da ostane u njemu. Ponekad sam u tomesvom nastojanju možda i pretjerao. Na kraju u tome nisam u potpunosti uspio. Iako nije iz mog života u potpunosti izašla, postali smo stranci. Naš odnos sveo se na pozdrav u prolazu i pokoji skriveni tužni pogled. S vremena na vrijeme pokušao sam učiniti nešto da napravim neki preokret. Svi moji pokušaji rezultirali su neuspjehom. Uvjek se sve svelo na to da je oboma stalo do našeg odnosa, ali nikada nismo ništa ispravili.
Nakon mjeseci lutanja između osjećaja koje imam prema njoj i osjećaja povrijeđenosti, odlučio sam da je vrijeme da i ja krenem dalje. Rekao sam: "Sve mora ići dalje... moram i ja". Naučio sma kako je lako nešto takvo reči, a tako teško to provesti u djelo. Ali dao sam sve od sebe. Napokon sam krenuo dalje...
I kao što to obično biva... baš u trenutku kad krenete dalje, osoba iz vaše prošlosti se vrati... Tako se i ona vratila...
Par metara od svojih vrata ugledao sam ju... bila je daleko... ni mahnuo joj nisam vec sam krenuo prema svojim vratima... I u trenutku kada sam želio zatvoriti vrata ona se pojavila pred njima i pitala me da li želim poći sa njome. U tom trenutku u mislima sam miljun puta promjenio da li da kežem Da ili Ne... Naravno, uvjek se onda javi srce. Protiv njega ne možeš. Ono je reklo Da. I samo bez riječi sam otišao sa njome.