Htjela bih poput vikontese Beauseant otići u neki daleki kraj doživotno njegovati svoju
sjetu, čemer i jad. Tjeskobu i strah.
Melankoliju.
Ali ja nisam vikontesa. Nijedan dio mog imena ni prezimena ne posjeduje ni trunku francuskog.
Nisam sredovječna. Nemam ljubavnika kojeg mi muž dopušta.
Nisam "sestra strica Luja XIV".
Nisam čak ni nesretna...
Ali tako mi divno zvuče polja maka u dalekoj Normandiji.
U Normandiji, čula bi more. Beskrajno more.
Maglu iza koje se nazire prohladno i lijepo jutro.
Tamo bi, u svakom grumenu zemlje, pronašla tvoj miris.
"Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
i mislim na te."
Post je objavljen 04.02.2007. u 16:38 sati.