"Čovjek ne može živjeti na zemlji ako u glavi i u srcu nema djelić neba.
Voli ljude: male i velike, lijepe i ružne, spretne i nespretne, uspješne i neuspješne. Voli ljude takve kakvi jesu. Drugih naime nema."
Danas je dan života...jutros su mi suze kliznule niz lice,kad sam čula neke rečenice...zašto stvarati filozofiju oko jedne riječi...podaren nam je,tu smo da ga trpimo i trudimo se poboljšat ga...
Baš sam jučer razgovarala s jednom osobom...o tome,kako život može biti savršen jedino ako do savršenstva putujemo lažima,prijevarama,suprotno od onog što nas uče od malih nogu.Takvi ljudi uživaju (zajedno s onim RIJETKIMA koji su do svoje sreće došli poštenim radom i naporom).I onda je ta osoba rekla da sam u krivu,da smo mi takvi upravo zato što nas uče nepoštenju,a ne kako ja mislim...da je život naša žrtva a ne mi njegova,jer k vragu,mi ga stvaramo,mi ga uništavamo...
Isto kao sjećanja,mi određujemo da li ostaju uz nas,ili nas napuštaju,svijesno,nesvijesno,svejedno je.
Ali eto,mene naravno,kao depresivnu osobu sa smiješkom na licu (ponekad lažnim,rijeđe stvarnim veseljem) muče oba gore navedena pojma.Je li to zato što sjećanja mješam sa snovima,pa nikako da ih se rješim ili zato što u svemu nalazim negativnu stranu,pa mi je tako predodžba života na donjoj granici pesimizma...
hrabrosti,spasa nigdje...kako ga onda učiniti boljim?!