Kosa joj je pala na ramena,
prvi put da u svom zhivotu skida bijelu periku
i pushta svoje prirodne lokne na slobu.
Napuknuta maska od porculana joj je sklizila niz lice,
kozha dishe,
bore se shire,
ochi se odmaraju,
uvenula ljepota pushta svoju char.
Ogledalo joj sluzhi kao zadnji putokaz vremena,
nasmijala se svome stvarnom licu,
napokon je popustila svojoj radoznaloshchu,
napokon, nakon toliko godina sna.
Morala se skrivati, morala zbog svoje sreche,
svoje puti,
svojih misli,
svoje svijesti.
Ochuvati sebe znachilo je prilagoditi se,
shutiti, i misliti, sve do kasno u noch.
Strah joj je ushao u kosti,
niti jedna noch joj utjeha nije bila,
niti jedan kutak je nije mogao skriti,
tako dobro kao ta bijela perika.
Stara je, vlasi su se raschupale,
niti izvukle i frizura raspala,
ali bila je samo ta i nijedna druga.
No sad je gotovo, godine su proshle,
zime je prezhivjela,
ljeta je pretpjela,
i porculan je odrzhavala.
Napukla je i njezina priroda,
doshao je chas da je unishti,
da zauvijek zaspi,
da bude sigurna, bez strepnje.
Nitko je vishe nemozhe razkrinkati,
neche joj gledati zjenice,
niti dirati njene crne kose.
Usnula je pred ogledalom,
usnula sa smjeshkom na licu,
usnula je s pobjedom, sigurna, sama...
Post je objavljen 03.02.2007. u 18:15 sati.