Dakle, teška pitanja? Možda bude lakše uz konkretizaciju, a i inspiracija mi se vratila.
Što kada osoba nakon nekoliko godina veze i početaka planiranja nekakve zajedničke budućnosti počne sebe preispitivati? Što kada počne sumnjati i dvoumiti se? (Ok, ovo nije ništa manje općenito. Uvježbavam tek potpuno otvaranje.)
Pa, hajmo onda....
Naravno, radi se o meni. Kao i svaka veza, i moja ima uspona i padova, nerazumijevanja i tvrdoglavosti, te svih ostalih popratnih sadržaja. Sjećam se da kad sam otvorila ovaj blog, bila sam nešto pisala o jednoj tadašnjoj krizi. Stvari su se primirile, situacija se unormalila i ja sam prestala o tome razmišljati toliko detaljno. No u zadnje vrijeme (4-5 mjeseci) nešto se jako promijenilo. Da me pitate "A što to?" ja najiskrenije ne bih znala reći "To i to." Jer da mogu nabrojati dvije-tri stvari koje su problematične, rekla bih ih i njemu, pa bi ih barem probali riješiti. Ovako...ne znam. Što da rješavam? Činjenicu da me prestalo smetati to što se ne slažemo oko nekih stvari, ali ne u smislu da smo došli do onog stupnja međusobne tolerancije u kojem se to i podrazumijeva, nego u smislu da me jednostavno nije briga. Nemam više volje ispitivati načine po kojima ćemo naći zajednički jezik. Znam sebe uhvatiti kako razmišljam o isključivo svojoj budućnosti (a ne o našoj). Iako sve veze s vremenom dođu do one razine na kojoj se ne liju gorke suze zbog odvojenosti i na kojoj nije više sve što on kaže toliko fantastično i božanstveno, mislim da se kod mene ne radi o tome. Čak zadnjih par dana pokušavam napraviti analizu čitave veze od početka do sada, jer mi je možda nešto promaklo?
Ukratko, nije više to to. Ja to jednostavno osjećam. I ako su ova moja promišljanja unatrag pola godine bila sitni, prikriveni znakovi, onda je ovo što mi se događa u zadnja dva tjedna jedan ogroman neonski natpis na nebu.
Naime, ja sam se počela malo previše zagledavati u nekog drugog. I to se odnosi na ono treće pitanje iz prošlog posta. Jer ja znam da to nikako nije u redu, ali moram priznati da je ugodno.
Da ne bi netko krivo shvatio, nije taj netko razlog mojih dvoumljenja, odnosno, to nije uzrok već posljedica. Bih li ja počela razmišljati o nekome drugome da mi je u vezi sve super? I uopće se ne radi o tome da ja sada želim ostaviti svojeg dečka da bih bila s tim drugim. Sve se to događa u meni, ja nikoga ne "pecam" i nikome se ne uvaljujem. Niti namjeravam.
Ali definitivno sama sebe ne prepoznajem. Nije uopće jednostavno vezu sa nekoliko godina staža jednostavno zaboraviti, čak ni kada ona već postane toliko naporna da bi prekid donio pravo olakšanje. Nemoguće je ne povrijediti drugu stranu u ovakvoj situaciji. Iako, nije ni on slijep, osjeća da je nešto drugačije, no ja uporno odbijam i izbjegavam razgovor. Neću moći još dugo tako, definitivno. Pitanje je kako. Poznajem ga dobro i znam da on smatra da ne postoji problem koji ne možemo riješiti. Užasno mi je teško pri pomisli na prekid, no ostati u vezi zbog navike i straha da ga ne povrijedim....kakvoga smisla ima? Prije ili kasnije opet će doći neka kriza, koja će biti samo još gora i teža. I ima još jedan aspekt (kad smo već toliko otvoreni) – onaj seksualni. Kako objasniti potpuno odsutstvo želje za seksom?
Eto, povjerila sam se (riješeno pitanje br. 2). I stvarno svašta napisala. No mislim da moram biti iskrena, prvo prema sebi, a onda...
I? Dovoljno konkretno?
Post je objavljen 03.02.2007. u 17:45 sati.