„«… Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. A s tobom ću učiniti savez; ti ćeš ući u korablju – ti i tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. A od svega što je živo – od svih bića – uvedi u korablju od svakoga pod dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima.»“
„U onaj dan – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog –
Navale svi izvori bezdana,
Rastvore se ustave nebeske.
I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći.“
„Stotinu pedeset dana vladahu vode nad zemljom.“
„Šest stotina prve godine Noina života, prvog mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.“
…..
„A drugog mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.“ (godinu dana nakon početka potopa – 1587.)
Koliko je hrane trebalo za tolike životinje, ptice i ljude na Arki, korablji za cijelu godinu dana i kako su mogli stati na korablju prema mjerama koje navodi Biblija?
Ponovo se pojavljuje pitanje «parenja» ljudi i žena. Noa i njegovi sinovi mogli su napučiti zemlju svojim potomcima. Ostaje činjenica da su se njihova djeca morala međusobno «pariti» da bi se nastavio proces života a oni su bili jedno drugome braća i sestre u drugom koljenu. Iz kasnijih tekstova Biblije Bog zabranjuje ženidbu čak do četvrtog koljena srodstva. Znanost je spoznala da djeca najbližih rođaka mogu biti degenerici.
Po toj logici među potomcima Noinih sinova moralo je biti degenerika, a možda je i cijela ljudska vrsta zbog toga degenerična, ako ne u fizičkom smislu ono bar u duhovnom pogledu. Poznato je da ljudi svoju sposobnost stvaranja misli te osobinu da imaju svijest i savjest ne koriste u pozitivnom smjeru nego pretežito u stvaranju zlih misli i zlih djela a to čak i Bog tvrdi.
Voda nije mogla podaviti sve vrste ptica i nije mogla ništa životinjama i biljkama u moru. Dakle nije potopom moglo biti uništeno sve živo, sve u što je udahnut dah života. Do degeneracije je moralo doći i kod spašenih životinja.
Zašto je Bog odlučio kazniti sve ljude i životinje zbog kvarnosti ljudi, a opet i osigurati da se nakon potopa isti takav život nastavi od parova (muško žensko) svih ljudi i životinja? Zar takvo što nije besmisleno? On nije prekinuo život. Samo je izvršio masovno ubojstvo živih stvorenja koje je On stvorio.
Post je objavljen 03.02.2007. u 17:01 sati.