Marketing
Altamira i još ponešto
Grrrrrr, od male se beštije ne stignem ni pokakit’ a kamoli nabacit’ red-dva s mog plišanog jastučeta. A davnih sam se dana povratila s rodne grude.
Doslovno povratila.
Odmah po dolasku u Prag uhvatila me manjifiko želučana viroza pa sam samo u jednoj noći povratila slovima i brojkom dvadeset (20) puta – ne shvaćajući u prvi mah da je posrijedi virus pa sam psovala i sebe i 200-gramsku čokoladu iz Begeša koju mi je te večeri uvalio Miloš, a ja je proždrla k’o veliki bijeli! Gulp! Mljask-slask! Nestade u hipu!
No, dobro.
Što je ono pjesnik mislio da kaže?
Daklem, unatoč domesticus ludilu, uspjela sam pročitati “Golu vučicu” od Vesne Ćuro-Tomić (hvala Dvizgi na preporuci!) – knjigu preporučujem dalje, jerbo je riječ o stvarno jako dobro napisanoj priči s vrlo zanimljivim završetkom, a na izvjestan se način nadovezuje i na priču o Altamiri o kojoj sam željela pisati po povratku iz Zagreba.
Naime, dobar dio “Gole vučice” tiče se mehanizma književne kritike, javne promocije i uopće, društvenog vrednovanja konkretne knjige i njenog autora/autorice.
Način kako vrednujemo knjigu, ili pak kako uopće dolazimo do nje, zanimljiv je i u širem kontekstu povijesti ideja o čemu razglaba Musilov Ulrich u “Čovjeku bez svojstava”.
Ukratko: ako svaka ideja koju emitira pojedinac traži svoj feedback od drugog pojedinca/grupe/društva, onda je povijest ideja nužno povijest mediokritetskih ideja, jer one najbolje najčešće ostaju neprepoznate te konačno zamiru bez feedbacka.
Nepriznat, šikaniran od struke i medija ostao je i “otkrivač” Altamire, španjolski arheolog-amater Marcelino Sanz de Sautuola.
Sanz de Sautuola prvi je put posjetio spilju 1875, no otkrovenje je doživio tek četiri godine kasnije kada mu je osmogodišnja kći pokazala bizona na stropu i ostale fantastične slikarije koje ćoravi Marcelino nije zapazio, jer je uporno njuškao po podu tražeći figurice od kosti od kojih se sastojala većina paleolitskih nalaza.
Svoj je pronalazak de Sautuola objavio 1879. i tada počinje njegova arheološka kalvarija: akademsko-medijska kampanja omaložavanja i ismijavanja.
Profesionalni krugovi proglašavaju Altamiru lažnjakom pa nalazište ostaje nepriznato sljedeće 23 godine. Najžešći u odbijanju autentičnosti Altamirinih slikarija bili su doajeni francuskih pra-povjesničara – akademici Gabriel de Mortillet i Emile de Cartailhac. Super-teška kategorija za sirotog amatera iz Španjolske.
Evo što o toj epizodi kaže Graham Hancock čiju sam knjigu "Supernatural – Meetings with the Ancient Teachers of Mankind" prežvakavala tijekom Božića:
"Kada se cijeli slučaj promotri u retrospektivi, jasno je da je Sautuola bio apsolutno u pravu glede starosti slika. Ipak, počinio je tri goleme greške pokušavajući u to uvjeriti akademike. Prvo, bio je Španjolac. Drugo, spilju je pronašao u Španjolskoj. I treće, bio je arheolog – amater".
Nešto za što bi danas dobio Nobelovu nagradu, nesretnom je Marcelinu donijelo samo gomilu nedaća i osobne ogorčenosti.
Sautuolu navodno nisu nikada direktno optužili da je falsifikator, ali se iz konteksta cijele kampanje podrazumijevalo da je suučesnik u pokušaju prevare ili barem teški naivac. Kao "dokaz" za tu tvrdnju poslužio im je Sautuolin osobni asistent, francuski slikar Paul Ratier koji je često zalazio u spilju, tamo boravio i "nikada ni o čemu nije govorio". Ispostavilo se kasnije da je Ratier po Sautuolinom naputku izrađivao kopije crteža, a nikada nije govorio naprosto zato što je bio nijem. Toliko.
Ipak, osobno mi je najzanimljivije da cijela ta akademska ekipa koja ni pod razno nije priznavala autentičnost crteža, nikada, ali baš nikada nije otišla na samo nalazište, ušla u Altamiru i slikarije pogledala vlastitim očima. Pače, u pismu Sautuoli, Gabriel de Mortillet odgovara Španjolcu kako je jasno da je Altamira arheološki falsifikat već po samim crtežima (kopijama) koje mu je arheolog-amater prethodno poslao.
1888. Sautuola umire, a tijekom sljedećeg desetljeća dolazi do otkrića niza drugih oslikanih nalazišta – Figuier (1890), La Mouthe (1895), Pair-non-Pair (1896), Marsoulas (1897), Les Combarelles i Font de Gaume (1901).
Nova nalazišta podrivaju dotadašnji stav struke (inspiriran Darwinovom teorijom evolucije) da su ljudi iz Kamenog doba bili preprimitivni za sofisticiranu umjetnost kakva je pronađena u Altamiri.
Konačno, 1902, nakon mjesec dana istraživanja na terenu, Henri Breil i Emile de Cartailhac potvrdili su autentičnost Altamire.
Cartailhac objavljuje "Mea Culpa d'un sceptique" u žurnalu "L'Anthropologie" - javno proznanje kako i zašto je "sudjelovao u grešci koja je trajala 20 godina". Akademici padoše u ekstazu od plemenitosti Cartailhacove intelektualne geste, a Sanz de Sautuolu – kojega je taj isti Cartailhac prethodno uništio – i dalje nitko nije šljivio.
Poučno.
Inače, Hancockova knjiga je ludo zanimljiva, posebno elaboracija teorije o nastanku pra-pra-slikarija Južnoafrkanca Davida Lewis-Williamsa, no kada Hancock počne palamuditi o alienima, ispecite kokice i nastavite čitati u revijalnom tonu.
New Age za napredne.
PS. Upozorili me da nema dijela o opojnim drogama.
Taj Južnoafrkanac Lewis-Williams prilično pametno dokazuje da su šamani slikari bili nadahnuti opijatima.
A Hancock se daje u istraživanje iz prve ruke pa se napija ayahuascom nakon koje povraća. Pa ima vizije. Pa opet povraća. Pa zaspe. Pa se probudi. Pa povraća. Pa nova serija vizija. Pa povraćanje. Pa mu žena biljarica Santha briše orošeno čelo. Dok Graham povraća. I tako još dugo. Skoro ko ja i čokolada.
Post je objavljen 03.02.2007. u 12:57 sati.