Dana više nema, ne vidim kako dalje…
Zašto mi znakove nisi postavio
I pomogao da nađem put do raja?
Jesam li osuđena da vječno lutam?
Tamo negdje gdje nema početka ni kraja…
Zašto? I opet pitam zašto?
Odgovora nema, samo tišina…
Tiha i baš onakva kakva je uvijek i bila…
Škrta, bez odgovora…
Dopustila mi samo da moje misli zalutaju
U njezinoj beskrajnosti…
Daleko, tamo negdje, gdje nema početka ni kraja…
Spušta se noć, tišina sama….
Onako slomljena…uništena
Vlastitim srcem…Kriva sama sebi…!
Kako boli, kad znaš koliko te ljudi mrzi…
I zašto život? Kad smisla još ne pronalazim
Valjda smrt ima veću vrijednost, zato kad odem…
Radujte se sa mnom, jer nađoh mir i spokoj…
Tamo negdje u zemlji hladnoj!...
Ako spas pronalazim tamo gdje ga nema,
Kako mogu živjeti ovdje…
Gdje ljudi raduju se novom jutru
A ja ne vidim ništa osim crnog i trulog daha
Nekog većeg i zlog koji uništava živote nevinih,
Grabi ih i nosi…
Tamo negdje, gdje nema početka ni kraja…
Života nestaje…smrtni smo svi…
Zar samo ja tako vidim?
Post je objavljen 03.02.2007. u 12:16 sati.