Marketing
Kad se srcem kuha
Piše: Slavonac jedini
Studentske laži:
1. Počinjem učiti od ponedjeljka
2. Nisam gladan
3. Lezi kraj mene, neću ti ništa
Ko god je studirao u svom životu daleko od topline roditeljskog gnijezda zna o čemu se radi.
Pogotovo mi sarajevski studenti imamo tu nesreću da nemamo menze, iksice ili bonove pa je proces hranjenja pravi robinzonski pothvat nekad.
Moj prvi cimer Gadura je jednom lijepo opisao naš tadašnji životni standard. Naime, mi smo stanovali na Bistriku, nepune dvije minute od Baščaršije.
I kada bi se Gadura i ja vratili od kuće s novcem, prvi period bi bio baš begovski kako je on to jednom lijepo sročio. Hranili smo se isključivo po Baščaršiji, svaki dan bi jeli buredžike, desetku s kajmakom, pljeskavicu, begovu čorbu, pače... Gostili bi se pravo.
Stan bi bio pun uvijek nekakvih keksova i sokova.
Naravno, takav stil života bi ispraznio budžet u rekordnom roku. I onda smo se okretali alternativnim metodama hranjenja. Recimo studentskim palačinkama. To je spoj brašna i ostalih sastojaka koji se mogu naći u kući. Svaki put novo iznenađenje.
Ipak, imali smo jedan solidan sistem opskrbljivanja kućanstva, a to je bilo da, početkom mjeseca kada svi ukućani imaju novca (četvorica nas je stanovala u stanu) se utalimo i pokupujemo potrepština u jednom od velikih trgovačkih centara.
Tako da smo uvijek imali paste za zube, domestosa i paštete.
Nakon tri mjeseca život na Bistriku, odselio sam u studentski dom. Tamo smo imali garantirani jedan obrok dnevno (ručak) ali samo radnim danom, odnosno od ponedjeljka do petka. Stoga da ručak i nije bio uvijek baš bio pretjerano jestiv.
Moj sadašnji cimer Ramac prvi zvani Ramo i ja smo stoga smišljali razne metode da se prehranimo.
Okosnica prehrane u našem domskom periodu bila je pekara/buregdžinica. U te dvije godine sam pojeo toliko zeljanice i jogurta da sam mislio da ću se pretvoriti u špinat. Ili barem Popaja.
I skontali smo da je zapravo pekara dvosjekli mač. Osim što nam je nabijala pretjeranu kilažu odnosno masu, loše je i djelovala po naše novčanike.
Vraćali bi se iz pekare s dvije prepune vrečice u kojima bi vazda bilo kifli, peciva raznog, koji burek, dvije pizze, pokoji sendvić, buhtla s eurokremom, nekoliko peciva s viršlom (hrenovkom) i štrudle s višnjama.
Nakon što bi pozobali to, samo bi smo ležali na krevetima i vikali da se nećemo više tako prežderavat.
A uvijek bi ostavili negdje oko 10KM. Što je poprilična suma novca za studenta.
Odlučili smo se potom okrenuti proteinskoj ishrani. Pa smo svaki dan jeli salamu i ajvar. Bez kruva. Ni to nas nije dugo držalo.
Na sam spomen salame bilo bi nam muka.
Napokon kad smo doselili u ovaj stan počeli smo jesti pravu hranu.
Šporet nam je bio svetinja, pa smo kuhali povazdan nešto. Prvi tjedan u stanu otišli smo čak i kod braće Srba na Pale nebili kupili zalihu svinjskog mesa.
Ulazimo u mesaru, a Ramo ni pet ni šest kaže mesaru:
- "Imaš' svinjski vrat?"
Srećom ovaj je odgovorio NE, jer bi mu u protivnom ja rekao da poćne nositi dolčevitu.
Nažalost ja sam lišen filinga za kuhanje.
Moji slavni kulinarski dani propali su onog dana kad sam skuhao paštetu. Naime, stavio sam paštetu u kipuću vodu (misleći da je kobasica - pašteta je bila u kobasičastom punjenu) i na moje zaprepaštenje, u loncu sam našao raskuhanu paštetu.
Neki dan sam pokušavao praviti omlet sa slaninom. Taj pokušaj je također propao. Premasno.
S druge strane, Ramo je pravi kulinarski laf.
Neki dan je pravio jelo koje bi se moglo nazvati - Jelo.
Babl je baš imao genijalnu priču na tu temu. Pročitati - ovdje.
On je strpao sve moguće sastojke koje smo našli u stanu u lonac. Bilo je tu jaja, kocka juhe, suhog mesa, zvjezdice za juhu, umaka nekih, kečapa, vegete, origana.
Kada je bilo gotovo, Ramac je servirao "jelo". Na prvi izgled to je izgledalo kao melo, odnosno svinjski napoj. Međutim bilo je ukusno i nevjerovatno jestivo. Pogotovo kasnije kada se to "stislo" - dobilo je kašastu formu i valjda je došlo do popuštanja raznoraznih lipidnih veza i disocijacije -OH skupine što je dodatno popravilo okus. (kao znam o čemu pričam)
Trenutno nam se ishrana bazira na suhom mesu (kojeg sada ima u izobliju) i jajima. Za kuhanje je i dalje zadužen Ramo koji očigledno kuha srcem.
Ipak najviše se radujem nedjelji, kada se vrate oba Ramca pa donesu od kuće slastica.
A Ramo prošli put nije donio sarmu - bilo mu mrsko.
Popizdio sam bio skroz-naskroz.
Slavonac jedini
Post je objavljen 03.02.2007. u 11:11 sati.