Zaraza zvana šćafeta već je pokosila veći dio blogerskog puka. Mene je dugo zaobilazila pa sam već bio odlučio da ću je ignorirat jer sam znao da će mi doći kad ne bude više imala kome. I eto, došla je, ali od strane cijenjenih blogera Mange i Ribafisha pa ću ipak napisati svojih pet da ne ispadnem zajeb ko ovaj potonji (he he, šalim se). Pa uživajte:
1. Bilo je to u šestom osnovne kad je učiteljica iz hrvatskog bila odsutna pa ju je mijenjao drug iz tjelesnog. On je ušao u razred i naredio nam da nešto napišemo pa da možemo vani na igralište. Dakle bilo šta – sastav, pjesmicu, al da bude barem pet redaka. Za tri minute ja napisah pet redova i prvi izađoh vani. Nakon dva mjeseca zovne me na razgovor učiteljica iz Hrvatskog i reče da je poslala moj uradak na nekakvo natjecanje jer joj se svidjelo premda se ja tada nisam više sjećao ni naslova. Ukratko, pjesmica Zvizda osvojila je nagradu Ivan Goran Kovačić te godine i 2. mjesto na republičkom natjecanju u Varaždinu godinu poslije. Osim šta sam se tada prvi put u životu vozio avionom i šta sam dva puta po tri dana išao na izlete o trošku škole u doba škole, ta mi je pjesmica donijela i bodove za upis u gimnaziju. Kasnije sam pisao pjesme za rock-band kojeg nisam nikad osnovao pa ni pjesme niko nije čuo. I danas negdje u prašini leži bilježnica sa tekstovima i akordima. Možda vrijede, a možda i ne.
2. Bilo je to na vrhuncu, a ujedno i u sumrak moje vaterpolske karijere. Bio sam član momčadi koja je prvi put u povijesti kluba osvojila prvenstvo Hrvatske, a potom bila i prvak Europe. Naravno, bili smo toliko jaki jer se kupilo 5 od 10 najboljih igrača svijeta. U takvoj momčadi ja sam mogao dobiti minutažu samo u slučaju nekakvog masovnog trovanja hranom. Budući da toga nije bilo i što je trener bio šupak da stavi mlade igrače čak i kad se dobija 20 razlike, užitak nije bio potpun. Bio je gušt trenirat s najboljima pogotovo kad nekome takvom zabiješ gol, oduzmeš loptu ili blokiraš šut. Ipak, prevladavale su frustracije što umjesto da se zajebavam i ločem moram brojiti pločice sa dna bazena gutajući kilometre umjesto hektolitre. U jednom od onih plivačkih treninga kad sam čitanje treninga slušao kao čitanje presude psihički je pomagalo okrenit se prije kraja ili povući se za prugu da te trener ne vidi. Nekad sam se vukao, a da me nije bilo ni briga. Jednom me tako opazio suigrač, izvjesni D.Š. koji je tada bio jedan od starijih igrača i definitivno najveća zvijezda kluba (I danas glumi zvijezdu plešući sa zvijezdama i paradirajući po smotrama šminkera). On me poslije treninga ukorio što ja kao mladi igrač umjesto da grizem i da se borim kao lav uvijek u prvoj grupi – ja se vučem ko neki dida. Svi se grohotom nasmijaše i počeše ponavljati: dida, dida, dida. Zanimljivo je da su taj nadimak jako dobro prihvatili i moji prijatelji koji sa cijelom pričom nisu imali ništa.
3. Bilo je to jednog jutra nakon jedne pijane večeri onih ljetnih dana kada nisam imao nekih važnijih obaveza osim da živim, budući sam sport već ostavio, a fakultet privodio kraju. Telefon je zvonio dugo i uporno, a meni nije napamet padalo da se dižem u strahu da me ne presiječe poznata bol u čelu koja se uvijek javi kad pijanu noć zaključim sa još par pivi preko svega. Na telefon se digla javiti moja majka koja je tada još radila iz čega sam zaključio da je prilično rana ura za telefoniranje. Majka se javila uplašenim glasom, a razgovor je tekao otprilike vako: - Dobro jutro je li to stan B.Š. ? – Je, - odgovori majka uplašeno. – A jeli doma S.B.Š. ? – Je, - odgovori majka još plašnije. – Spava. – Nemojte ga budit, samo mu poručite da je oslobođen vojske. Majka je odahnila shvativši da se ništa zlo nije desilo. Čak je ispoštovala ono šta joj je naređeno pa me nije budila. Poslije mjesec dana stiglo je i pismo u kojem je pisalo da sam zbog lošeg vida proglašen nesposobnim za služenje vojnog roka te da žalbu na tu odluku mogu podnijeti u roku od sedam dana. Velika je razlika kad ti kažu da si oslobođen i kad ti kažu da si nesposoban. Ipak se nisam žalio. Ponekad samo nakon pete pive, kada drugovi počnu da prepričavaju dogodovštine iz vojske, poželim i ja da sam bio pa da mogu reći koju svoju umjesto da gledam u daljinu svojim ćoravim očima.
4. Ne volim šampanjac, votku-đus i bambus. Sve druge tekućine koje se tradicionalno koriste za pijenje, pranje prozora I zubobolju volim. Jedino što s godinama sve više cijenim kvalitetu pa neke marke pića izbjegavam po svaku cijenu. Od hrane ne volim datule i može bit još nešto, ali se ne sjećam. Svu drugu spizu temeljito uništavam tako da bi me svaka majka za zeta uzela.
5. Kad serem ne čitam ništa. Lijepo uzmem telefon i pričam s ljudima.
Eto gotovo.
Sad bi trebao nekog prozvati, ali svi koje čitam već su svoje obavili. Ustvari, eto, ako ovo čita boban11 (a vjerojatno ne čita) koji piše odličan blog Dalibor Brun – fan klub, neka se osjeti prozvanim.
Ako ne, opet dobro jer će ispast da sam baš ja ponosno nosio zadnju štafetu.
Ili će ispast da je baš meni štafeta ispala.
Post je objavljen 02.02.2007. u 20:12 sati.