Ima u čovjeku mjesto jedno gdje tuga i bol se sakupljaju. Mjesto je to na kome sakuplja se sve što govori o nemoći i nastoji pobiti sliku o sebi po željama svojim. Tamo smo slabi, nemoćni i bespomoćni s nadom da jednom će možda to riješit se moći.
Bude toga sa vremenom sve više. I često čovjek kao da glumi sebi samom da svega toga nije, a to tamo vremenom zrije. A tamo ko avet neka neman nas čeka. Hranismo je ljetima u sužanjstvu, a ona sve jača biva. Mnogima ona, kad već je snažna, da zidove ruši, krene da guši.
Gledam to čudo. Kome se prijeti?
Od prvih trenutaka svijesti stvaramo tvrđavu kao neku sigurnost svoju. Odvajamo se od svijeta i zatvaramo u zidove. Kao da ono vani jest nešto drugo, nešto ćemu smo suprostavljeni ili bolje reči nešto što bi nas moglo ozlijediti. Kao da ono svoje interese štiti i ne poznaje želje naše.
Tim načinom čovjek shvati da sigurnost mu daje ono što u posjedu je njegovom. Neka bude, zlu ne trebalo. I često tako čovjek i mjeru izgubi, pa čuva i puno toga što mu nikada trebati neće. I ne samo to nego čuva i ono što mu i odmaže.
Posjedujući tako raznolike stvari čovjek stvara neki osjećaj sigurnosti i nema potrebe po svom mišljenju o nekim stvarima skrbiti. Recimo napr. posjedovanjem auta ima mogućnost bržega dolaska na odredište, pa si čak i dozvoljava veću komociju. Ugrađena su tako razna pomagala u spoznaji o svojim mogućnostima. Čovjek kao da se mijenja.
Mijenjaju se tako i prohtjevi. Čovjek postaje i više od onoga što jest u svijesti svojoj, u svijesti o svojim mogućnostima. Izlaskom na taj način van tijela svoga, što ga evolucijom ima, mijenja se i nadzor nad sobom. Sve više se razmišlja o svom vlasništvu.
U tijelu svome čovjek je suveren sve do granica nakon kojih nastupa oboljenje, koje je kao korektiv prirodnosti. Posjedovanjem mijenja se i odnos prema svijetu. Sve više čovjek smatra, da svijet je dat njemu u posjed. No i ovdje se prirodnost štiti granicama, od kojih dalje nastupa oboljenje. Nakon njih nestaje harmonije, koja je neophodna za opstanak životnih procesa. Sve to se ne zbiva odjednom, već postepenim promjenama.
Gledajući tako, za vidjeti je čovjeka, jedinku, i život društva kao cjelinu vrstom, pa i do života, što je puno šire. Disharmonija jednoga prenosi se na okolinu, a i na čimbenike disharmoniziranoga sustava. Sve je ovo vrlo jednostavno, pa čak i čovjekova potreba posjedovanja. Osobno osjećaj posjedovanja smatram jednom od zabluda u životu.
Posjedovanjem čovjek mijenja dušu vežući je za predmete i oduzimajući joj slobodu. Posjed kao balast veže dušu i njeno djelovanje se tada vrti u malim krugovima u nastojanju da sačuva zabludu posjedovanja.
Kako ništa u životu nije samo tako, il crno il bijelo, i ovdje nije dobro robovati nekom pravilu. Naša tijela imaju mjesto u kojem se nalaze, a duša svoje djelovanje. Moguća su ispreplitanja s dušama i tijelima drugim u svijetu. Ovdje su moguće daljnje aktivnosti koje usložnjuju situacije, ali vrijedi vidjeti što se zapravo zbiva.
Svi mi u života nastali smo jednim zajedničkim procesom, koji je život iznjedrio. I nije čak bitno, jeli nastao ili jest oduvijek. Vrijeme je tek da bi mi ljudi mogli poimati događaje. Taj proces u svome napredovanju održava život i njegova opstojnost ovisi o nebrojeno sitnih elemenata, što život čine. Kao takav, proces je mogao doprijeti do ove točke kroz toliko vrijeme. Sve što nije tako išlo, već ne postoji. Nije moglo. I vrijedi vidjeti, čemo hvala, da jesmo kao rezultat procesa života u ovom trenutku. I vrijedi vidjeti, što jest to, čime smo dati i čime jesmo ljudi takovi, da poštivali bi vrijednost tu. I ne samo da bi opstali, već da u punoj mjeri zahvalimo za postojanje.
I gledam svijet taj u kojem jesam. Osjećam prirodu oko sebe, a i u sebi. Dozvoljavam si to. Ne posjedujem ništa, već sam čimbenikom cjeline u kojoj sam dat. S radošću tebi jesam.
I pitam se, a izgleda mi ljudski: 'Da li će tebe biti i kada mene ne bude?'. Naučeno će većina reči: 'Pa naravno da će biti, a tebe neće.' Vidim da po tebi jesam. Zahvaljujem ti. Moji osjećaji po tebi jesu i tebi jesu. Puno toga ja neznam, a izgleda da niti mogu. Ta što znanje jest? Moj ljudski odnos prema svijetu. Uključuje to i zablude. Gledam, a što vidim? Vidim onako kako mogu, kako sam stvoren. I sve to je tako nekako ograničeno. Ta zar da time donosim sudove krajnje? I ja takav tebi jesam. Znam da moje spoznaje su kao u tunelu, a volio bi vidjeti širinu i istinu svu. Zar toliko sam nezasitan? Oprosti istino.
I sada da se vratim na početak. 'A tamo ko avet neka neman nas čeka. Hranismo je ljetima u sužanjstvu, a ona sve jača biva. Mnogima ona, kad već je snažna, da zidove ruši, krene da guši.' Puno je toga u nama. Da istina je; stvorismo je sami od strahova svojih, od želja za obiljem i sigurnosti većom. Otklonili se tako od uravnoteženosti s prirodom. Smatramo da imamo neka prava, a ta prava ljudi pišu. Često su ona ovdje da štite nerealne snove; snove što prolaznošću živote čine. Ne, nije do zatvaranja očiju, jer stvarno je tako i nije lako. No korak jedan, jedan od prvih, jednom učinit vrijedi. Priznadoh pogreške svoje.
Napisah ovo, kao i drugo, na način kako to činim. Trenuci su moji to bili u post pretočeni ovaj. Jel vrijedi, il tek nešto tako? Ne sudim. Tek sam dijelić istine veće. Nju štujem i to htjedoh reči.
Prijatelji dragi i vi kao i ja ste, načina svojih, odnosa spram svega. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 02.02.2007. u 14:22 sati.