jos uvjek cujem plac svog djeteta mrtvog...
jos uvjek cujem tisinu svjece ugasene ...
jos uvjek cujem odzvanjanje pecata smrti njegove ...
jos uvjek cujem kako na grobu njegovom korov raste...
jos uvjek cujem njegovo jecanje u noci...
jos uvjek cujem svoju zakrzljalu nadu kako se moli ...
kroz uzasni mrak i prokletu vjecnost,
jos uvjek cujem...
Suze vase isusene duse ,trulog uma vriste u bestijalno ime mrtvog kaosa, u ime beskorisnog rodjenja osamljenog srca u ledenoj pustinji,rodjenog iz ugasenog plamena, rodjenog da bude sam. Ostrice valova snova tiho mu sapucu ,ono sto vec zna, ono od cega bjezi,da sve sto je ikad osjecao sada vise ne osjeca, okrece se prema vasim povrsnim praznim ocima, pozdravlja vas s malim bjednim ““zbogom““ ,odlazi velicanstveno u svoju propast, odlazi zastrasujuce u svoje spasenje...
Post je objavljen 02.07.2007. u 00:39 sati.