hodam po snijegu. škripi. sjetim se onih sretnijih dana kad bi mi dolazak prvog snijega uljepšao dan. kako smo se samo valjali po toj bjelini! kao da ne postoji sutra. nije nam bilo važno hoćemo li doći doma mokri ili prljavi. ništa nije bilo važno. mislim da tada toga nisam bila dovoljno svjesna.
zašto je to uvijek tako? zašto stvari ne shvaćamo onakvima kakve jesu onda kad jesu? zašto sve uvijek shvatimo prekasno? da nam ne bi bilo dosadno, valjda. da je sve tako jednostavno, ne bi imali čime razbijati glave.
ovaj put sam nekako indiferentnija (u trenutačnom nedostatku boljeg izraza). još uvijek su tu isti osjećaji, ali utišani, potisnuti. barem više nego prije. mrzim ove glupe nagle promjene raspoloženja! kao da su u meni dvije osobe. makni se od mene!! daj me već jednom ostavi na miru...molim te...
Post je objavljen 02.02.2007. u 02:38 sati.