Polagano leti rob njezine strasti kroz ovu disharmoniju savrsenstva, u svoje carstvo sjena, lijeze na svileni krevet, oblozen trnjem uspomena. lagano ali grubo, kao i uvijek, uzima te ponovo i ponovo... kao produzenje patnje, koju mu svjesno prouzrocavas. ti... bjedna i tiha... velicanstvena i probadajuca, si uzlezila daleko od njegove egzistencije, tjerajuci sirocad vrazije krvi da vriste pjev svojoj nadolazecoj propasti, tjerajuci svojeg vjecnog slugu natrag u ponor uzasavajuce monotonije.
Post je objavljen 13.11.2007. u 02:38 sati.