Jos jedno jutro se izmigoljilo iz sumraka mojeg postojanja. Hrdjava harfa je zasvirala svoju melodiju iskvaernosti jos jednom oznacavajuci izlazak crnog sunca nakon mojeg rodjenja. rodjendan nije lose prosao, makar ga se i nesjecam toliko koliko bih htjeo. Gdje to tocno ide moje beznacajno bice? mozda bih htjeo znati. mozda ne, neznam sta zelim. sve mi se cini tako trivijalno. Svaki prolaz do srece urusava mi se pred bludnickim ocima, dok ona prokleta harfa bezvrijedno vristi pod hladnom rukom mojih stvoritelja, zasto? zeleci nestati i pretvoriti se u prah, izbljedjeti s usamljenim sjecanjem svojeg nemrtvog uma, gledam kako moje bice stagnira, vise ne propadam, napredovao nikad ni nisam, nemam osjecaja, velika praznina, samo je pepeo ostao od mojih osjecaja, temporalne isprike koja vristi moje ime, nema vise, otpuhan je vjetrom predvidljive paranoje i odsustva zelja...
Post je objavljen 12.11.2007. u 08:37 sati.