Da da izgubljena sam, negdje između kutije sa čarapama i svog svemira snova, pozadina užas je moja furka kao inspiracija za buduće djelovanje, izlaženje, ulaženje kroz rupu u zidu. moja osobna primitivna, usporena ličnost, nemrem niš izgubit, nit niš postignut, mogu postojat eto onak iz dosade, gledat čekat stajat u kutu i dalje čekat... al to vrijeme sporo leti, 17 mi je godina od mog rođenja pa do sad. Od slavne prošlosti, kroz tužnu sadašnjost, do još bolje budućnosti, koračam na tirkiznoj liniji boje sa vijencem u ruci, gledam u ništa, nadam se ničem, ali tražim nešto. Konac kraja, ružu budućnosti, sad ovo pišem, upravo sad, ovaj tren, zeleni baloni plutaju nad morem suza. Sudbina me zove, idem
Post je objavljen 01.02.2007. u 21:37 sati.