Izišao sam van prije neku večer. Benigni izlazak u mirni birc koji je trebao proteći u komornom tonu završio je tipično Ddaddovski - tamo gdje nije trebao završiti - na bučnom mjestu prepunom rulje, a vaš se Ddadd neočekivano našao oči u oči i prilično blizu sa mladom zgodnom profesoricom srednje škole.
Počelo je drsko, u skladu s mojim stilom ponekad, kao zadirkivanje i šokiranje ovlaš, usudio bih se reći da sam gospodični čak u prvom trenu bio i malo antipatičan. Zatim je moje podjebavanje prešlo posve nenamjerno u pričanje priča. Istresao sam pred svoje društvo crtice iz mog života, na svaki lonac imao sam poklopac i, uživajući u dobrom i pametnom društvu, naglo sam ulazio u element tako da je veseli smijeh čitave ekipe bivao sve glasniji i češći, a jedne lijepe isprva sumnjičave oči sa svakom mojom rječju postajale su sve veće, sve toplije, sve nježnije!
Dok sam tako pričao, u jednom trenutku sam shvatio da pričam priču koju svi vi, najdraži moji, već znate - znate je jer sam je objavio ovdje! Tada sam prvi put u životu osjetio živu nelagodu zbog bloga!
Pomislio sam si: "Što ako me čita!?"
U tom trenu sam se samom sebi zacereketao, jer, ako me dama čita bit će:
a) Ti si Ddadd! Jipii, čitam te!
ili
b) Tu sam priču već negdje pročitala! Kradeš Ddaddove ideje ti, neotesani!
Čudno je to bilo: gomila ljudi, pivo (jako rijetko pijem), učiteljica, naše glave skroz blizu, osjećam njen dah, lagano sam opijen, a ona mi priča priču! Ozbiljno, pametno, slatko - njene su riječi govorile o njoj, njenoj intimi, ili točnije, o njenom vlastitom unutarnjem svijetu u kojem je odrasla...
U tom trenu shvatio sam nešto vrlo šokantno najdraži moji! Shvatio sam da sam vas, i ne znajući, iskoristio! Pišući priče vama dobio sam strašan osjećaj što ljudi vole, a što ne. I shvatio sam da sam čitavu večer pričao uglavnom ono što bi jedna divna duša, duša poput ove djevojke sasvim mi blizu, željela čuti! Jer imam ja i drugih priča, meni značajnijih ali manje velebnih - uzbudljive priče su veliki dio života bile moja svakodnevica, dok su obične, male, slatke priče nešto što sam očito propustio uvijek stremeći visoko...poput Ikara!
Dok je ta djevojka pričala o sebi priču kakvu imaju valjda sve djevojke svijeta, jedino što je ne znaju ispričati onako kako je pričala ona, osjećao sam da u mene sa tim njenim toplim riječima ulazi punoća, dašak jednog života, spoznaja o jednoj vrijednosti više...i sad je na meni bio red da moje oči počinju bivati sve nježnije i sve veće, i da je počinjem slušati totalno pažljivo, toliko pažljivo da se mi se činlo da bi bio smrtni grijeh ako propustim makar i jedno jedino njeno slovo...slovo njene duše!
Sretan ti put draga pričalice! Nadam se još ponekoj priči kroz koju godinu, kad se vratiš od tamo izdaleka. Ako ikad pročitaš ovaj post znaj da je ovo što sljedi ovdje samo zbog tebe...