Nisam čula njezin glas, ali tražila je od mene da dođem. Osjetila sam da me zove k sebi. Pokorila sam se toj zapovijedi ostavivši knjigu na krevetu. Zvala me u jednu od spavaćih soba na katu, sobu koju sam bila mogla izabrati kao svoju kada me prije četiri godine pitala koju želim, ali nisam ju ni vidjela sve dok nisam bila naknadno pregledala cijelu građevinu.
Predviđena žrtva bila je mrzovoljna seljanka. Postavila se nasred sobe obučena u lanenu haljinu; narodnu nošnju, razumije se. Njezino mlado lice krasio je izraz duboke uvrijeđenosti, što ju je činilo nekako umišljenom. Ruke je postavila na bokove i okrenula se prema tamnom krevetu s tankim stupovima koji su držali grimiznocrveni baldahin. Mene, koja sam ju plaho promatrala s vrata, nije primijetila. Na krevetu se na crvenoj posteljini bezvoljno izležavala moja gospodarica. Poslušala me što se ticalo «presvlačenja u nešto crno». Na sebi je imala crne hlače, bijelu košulju s crnim prslukom preko nje, visoke čizme i dugački plašt. Cilindar je bio odložen na noćni ormarić. Više nije ličila na šumsku vilu, već na mladoga gospodina. Takvo biće bih si već mogla zamisliti kao vampira…
Seljanka je postajala nestrpljiva, vjerojatno joj je nešto bilo obećano za što je došla ovamo. Desnom nogom je ujednačeno tapkala po podu i mrštila se napućenih usana.
- No!? Što sad!? - ljutila se na nepomičnog vampira.
- Dakle… - progovorio je duboki muški glas iz vampirice. Nije dovršila što je navodno htjela reći, već je ustala s kreveta ne potrudivši se da oponaša ljudske pokrete. Više je izgledalo kao da leti kad se najednom našla na nogama, a njezin dugi plašt je kasnio za njom. To je zbunilo žrtvu. Žao mi je što ju zovem žrtvom, ali nije bila više od toga. Samo žrtva vampirske žudnje za krvi... Jedna od nebrojenih, ali rijetka čije sam zadnje trenutke smjela promatrati. Krvopija koju sam nazivala gospodarem je bila nešto niža od loše raspoložene i zbunjene žene. Odmjerila ju je od glave do pete i sagnula glavu. Preko usana je razvukla podli osmijeh kojim su se oštri očnjaci isturili preko donje usne i zasjali na skromnom svjetlu samo dvije svijeće. Pokazala ih je meni. Seljanka ih nije vidjela, ali slutila je da se ovdje ne radi o nekom čudnom bogatom plemiću, već o pravom čudovištu.
- Što si ti? - upitala je tiho. Kao opčinjena je zurila u vampira. Polako je padala u trans.
Vampirica se nasmijala dubokim muškim glasom te su joj se ramena lagano zatresla i nisu prestala ni kad je stišala smijeh do bezglasnoga. Čime se toliko naslađivala? Zar strahom koji se počeo ukazivati u žrtvinim očima…? Digla je pogled zarobivši žrtvinu volju. Žena se opustila gubeći se u očima čija joj je vlasnica trebala donijeti kratak trenutak jedva primjetne boli, popraćen ushitom i užitkom te napokon smrću koja će na žrtvinom licu ostaviti spokojni izraz susreta s anđelima. Ali to je tek trebalo biti izvedeno. Primila je nesretnicu na ruke te kleknula na lijevo koljeno i naslonila ju peko desnoga držeći joj jednu ruku pod glavom da ne visi, a drugom ju obgrlivši oko struka. I sama je izgledala kao u transu.
Kad je sagnula glavu nad žrtvinim vratom, njezina kosa joj je sakrila lice te se nije moglo vidjeti što točno radi. Znala sam da je zarila očnjake u žilu na vratu i počela piti. Prizor se činio mirnim.
Progutala sam slinu i polako se prišuljala da sve vidim izbliza, to je i bio razlog zašto sam bila tu. Žrtvino lice bilo je spokojno, oči poluotvorene kao kod mrtvaca kojega je Marica bila našla. Disala je polako, uzdišući jedva primjetno. Nije primjećivala okolinu. Zna li da umire? Ne, njoj je lijepo, makar se njezin život gubi, otječe zajedno s crvenom tekućinom koju ne mogu vidjeti jer je vampirica ustima prekrila rane i sve sakrila svojom crvenom kosom. Prišla sam još bliže i grozničavo drhtavim rukama polako joj odmaknula kosu s lica i žrtvina vrata. Izgledala je zadovoljno, zadovoljeno, opijeno. Pomislila sam kako je sve ovo perverzno…
Sjela sam na pod malko se odmaknuvši od njih dvije. Privukla sam noge k sebi i rukama obujmila koljena. Nisam mogla skinuti užasnuto-očarani pogled s ubojice i žrtve. Pomislila sam kako bi ovo netko trebao naslikati. Sigurno je trajalo puno kraće nego se meni učinilo dok sam promatrala kako žena gubi svijest bez veće promjene na licu, nije moglo trajati nekoliko vječnosti. Bilo je teško odrediti je li još bila živa dok ju je nježno spustila na pod i oblizala usne od tekućeg tamnog crvenila. Čučnula je pored nje i s dva prsta joj zatvorila oči kratko rekavši nešto u smislu - Sanjaj, mila moja… - nakon čega ih je nesretnica još zadnji put otvorila nasmiješeno pogledavši svoga ubojicu. Bila je preslaba da nešto kaže, ali činila se sretnom. Pomaknula je usta ne izgovorivši ništa što bi čovjek čuo. Ubojica joj se zadovoljno nasmiješila. Žrtva je naposljetku izdahnula sama zatvorivši oči uz veliki napor. Tko bi uopće rekao da je mrtva, tako spokojna i lijepa? Lijepa u smrti… Plakala sam diveći se plemenitom načinu na koji se oprostila od svijeta i žaleći jadnicu.
Ustala sam, vampir također. Naši pogledi sreli su se nakratko, bila je ozbiljna, činilo mi se da je ovo nešto službeno. Na njezinom licu nije bilo prijekora koji sam očekivala, bila je uvrijeđena mojim ponašanjem, nisam znala zašto sve dok nije progovorila.
- Zar ju žališ? Nije zaslužila ni lijepu smrt, a kamoli nečije sažaljenje. - rekla je otresito, makar joj je sama priuštila «lijepu smrt» i bila cijelo vrijeme nježna i oprezna prema njoj te mi se učinilo da ju stvarno voli.
Odmahnula sam glavom ne zaustavljajući suze. Plakala sam jer sam znala, po načinu na koji se oprostila s ovim svijetom, da je ona u sebi imala nešto uzvišeno i nepobjedivo što nije moglo biti pobijeđeno čak ni smrću koju je prihvatila prije nego je izdahnula. Njezin ponos, u životu i smrti… podsjećala me na crnokosu vampiricu [čije ime ovdje neću spomenuti, kao ni neka druga imena jer ću ih možda još mijenjati!]. Čime je zaslužila smrt zapravo i nisam htjela znati…
Biće noći se srdito okrenulo na peti tako da je crni plašt zavijorio za njom i glasnim brzim korakom se udaljila iz sobe. Vidjela sam kroz vrata da je skočila s balkona i čula sam kako njezini (namjerno) glasni koraci nestaju u daljini.
Bila sam ostavljena sama, s lešom koji je spokojno ležao na leđima. Nisam dugo mogla nesmetano gledati kroz vrata kuda je nestala, nervozno gužvajući haljinu na bokovima i grizući usnicu do boli zbog koje su mi suze prestale teći.
Post je objavljen 01.02.2007. u 00:02 sati.