KRITIKA: Josip Mlakić - 'Psi i klaunovi' (VBZ, 2006.)
KRITIKA: Josip Mlakić - 'Psi i klaunovi' (VBZ, 2006.)
«Psi i klaunovi» treći je roman iz ratnog ciklusa Josipa Mlakića, pisca iz Uskoplja koji za razliku od mnogih mu ovdašnjih kolega po peru, ne živi od pisanja za novine ili urednikovanja u kakvoj nakladničkoj kući ili redakciji. Mlakić je po profesiji inženjer strojarstva a svoje romane i pripovijetke on piše iz hobija, u slobodno vrijeme nakon odrađenog posla u jednoj od rijetkih preživjelih bosanskih tvornica. Za razliku od prethodnih dvaju romana smještenih u epicentar ratnog vihora, 'Pse i klaunove' Mlakić smješta pred sam početak bosanskih ratnih sukoba.
Za pripovjedača Mlakić je ovoga puta, ne bez razloga naravno, odabrao desetogodišnjeg dječaka. Predratno vrijeme u Bosni bilo je vrijeme početka raspada jednoga svijeta, vrijeme kada započinje svrstavanje i zauzimanje strana, pa je autor pravilno zaključio da će atmosfera podjele na «naše» i «njihove» ponajbolje biti dočarana iz dječje vizure, jer je za djecu «crno – bijelo» poimanje svijeta ionako prirodno. U atmosferi nacionalnih podjela, predrasudama i politikom još nezaraženo dijete jasnije uočava deformacije i ne prosuđuje na osnovu ikakve pripadnosti već se njegove prosudbe temelje na pravednosti, pa takvim izborom pripovjedača Mlakić vlastitoj poziciji osigurava neutralnost, istovremeno do apsurda dovodeći sam čin svrstavanja u suprotstavljene tabore.
U romanu pratimo grupu bosanskih seljaka koji su se autobusom uputili na miting u Sarajevo. Naš dječak-pripovjedač (nadimkom Dušica) je mlađi brat vozača autobusa te sin vlasnika autobusa koji je u ovom slučaju vođa puta. Roman je sastavljen u obliku školske zadaće koju na temu «Putovanje u bolji svijet» dječak piše tokom vožnje, jer, kako sam kaže, za njih sa sela i vožnja do Sarajeva je putovanje u bolji svijet. Putnici autobusa već se pred sam polazak, prilikom zauzimanja sjedala, počinju dijeliti na nacionalnoj osnovi, pa Muslimanu sjedaju na jednu a Hrvati na drugu stranu autobusa. Mlakić u autobus smješta i rock band «Ritchiejeva djeca» koji u Sarajevo ne idu zbog mitinga već zbog sudjelovanja u gitarijadi, ali ni oni ne ostaju imuni na međunacionalne trzavice. Već nam prve stranice romana otkrivaju kako Mlakićev odabir dječaka za pripovjedača ima i funkciju uvođenja komičnih elemenata u roman. Dječak, osim teke i olovki za pisanje zadaće, na putovanje sa sobom nosi i oveću gomilu stripova (Komandant Mark, Blek, Zagor, Alan Ford) a autor životu i svijetu posredovanom stripovima, s puno humora kontrapunktira onaj stvarni. Iako Mlakić u intervjuima negira bitniju povezanost svog romana sa filmom «Ko to tamo peva», čitatelj ipak ne može a da u pojedinim situacijama ne prepozna šijanovsku komiku (posebice u epizodi sprovoda koji na neko vrijeme zaustavlja putovanje ili kod pokušaja izbjegavanja plaćanja karata i zabrane pušenja). Baš kao što je u liku dječakova oca jednako teško ne vizualizirati Pavla Vujisića.
Tokom vožnje sukobi se među putnicima rasplamsavaju, što izvanjske nepogode i utjecaji dodatno potenciraju, a Mlakić iznova uspješno koristi prirodu u svrhu naznake opasnosti, gradiranja napetosti i najave tragičnog ishoda. Maglu iz prethodna dva romana u ovom su slučaju u toj funkciji zamijenili nabujala rijeka, poplava i blato kao prepreke na putu.
Dječak se tokom putovanja zbližava sa Samirom, jedinim članom rock benda koji uspijeva zadržati pribranost i svo se vrijeme trudi smirivati strasti među putnicima. Samir dječaku tokom pisanja korigira pravopisne pogreške u zadaći, da bi naposljetku, kada događaji izmaknu kontroli te se i krvca prolije, on preuzeo i ulogu pripovjedača te nadopisao dječakovu zadaću. No, dva su putnika već izgubila život a autobus ostao odsječen, bez mogućnosti nastavka putovanja «u bolji svijet» - pa je ionako već sasvim jasno da je dječak svojom zadaćom definitivno promašio temu.
Za Mlakića se to ipak ne može reći. Premda dojmljivošću zaostaju za autorovim prethodnim uratcima te donekle ostavljaju dojam ponavljanja i odrađivanja (u stilu ''da zanimljiva ideja ne ostane neiskorištena''), Mlakić se u «Psima i klaunovima» s uspjehom okušao u promjeni pripovjednog glasa i vještom kombiniranju komičnog s tragičnim i jezovitim, a zanimljivo razrađenim motivima iz naslova, simbolička i metaforička dimenzija također nisu ostale zanemarene...
(napisao Božidar Alajbegović, lipnja 2006.
objavljeno u Bibliovizoru, treći program hrv.radija, kolovoz 2006.)