mogla bih se praviti da mi je srce ogromno i u isti čas skromno i da sam ko vesna parun pa da se obratim njoj i kažem joj - hej, ti koja imaš nevinije ruke
neznam jesu li joj ruke nevinije il nisu sigurno su ljepše od mojih s lakom za nokte koji ne paše uz odjeću i suhim dlanovima jer nonstop namačem šake i nemam kreme u blizini
boli me briga za njezine ruke iskreno da ti kažem i svejedno mi je kakve su nemam tako veliko srce i nisam tako skromna želim te za sebe
možda je krivo možda je skroz pogrešno i ma sigurno je uostalom da tako treba biti to je samo perspektiva ova moja iz koje ništa ne vidim jer već danima ne želim otvoriti oči sigurno tako treba biti ima netko ko zna bolje neg ja i valjda se sve događa s razlogom
a ako nije tako onda me evo bezrazložno i beskrajno tužne pucam po šavovima kako to već kažu uopće ne razumijem to
moji šavovi šta je to
to si ti ti si moj šav skupio si me
netko tko je htio da me učini cijelom to je moj šav a sad šava nema ne mogu puknuti jer sam se jednostavno raspala bez mog tebe
a možda ja nisam tvoj šav bila a htjela sam možda je netko drugi tvoj šav
ma daj tvoj šav ona ne može biti daj molim te
kad ćeš joj recitirati đoletove stihove nježno na uho kao da su to posljednje riječi koje ćeš ikad izreći možda će te blijedo pogledati i zamolit te da slovkaš jer ona nezna ona nezna
ne može ti poznati dušu
jer
znaš kako je s nama rijetkima
nekad čovjek jednostavno ne zna šta da kaže
a želi da svi čuju kako ne kaže ništa
Post je objavljen 01.02.2007. u 00:43 sati.