Neznam kako da započnem pisati ovu poruku... prsti mi dršću, tijelo umire i duša strepi... je li smrt rješenje? Ostaju samo prazni redovi... ljudi nisu svjesni onoga što imaju sad, već tek kad to izgube... a tad će biti prekasno... da li je svijet stvoren za bića poput nas? Ili, još bolje, jesmo li mi stvoreni za njega? Prevelika je zbrka u mojoj glavi... osjećam kraj... imam isprazan pogled na život... zidovi ne daju disati... udisaji zraka su sve teži... približava se taj dan... kad više neću moći misliti... kad neće prevladavati zdrav razum, kojega već ionako malo ima u mojoj glavi... sad je svejedno... čekam spasenje... ali ne zadugo... ne dolazi...
...posljednji pogled na jarko sunce... posljednji pogled na tihi mjesec... odbrojavam dane... i nije mi žao... iščekujem smrt s veseljem... bojim se svjetla dana... a možda ipak nije potrebno umrijeti za sreću... dovoljna je samoća i tihe ceste...noć... ulična rasvjeta... hod po travi, lebdenje na nebu... neki neostvareni snovi... misli mi brzo prolaze... ne ostaje ništa... svi odlaze... polako gubim svijest i padam
Post je objavljen 31.01.2007. u 22:24 sati.