Čupko je imao bezbrižno djetinjstvo. Živio je skačući od jedne do druge crne dlake, gnijezdio se u čvorovima, družio s drugim tarzanićima i uglavnom ljuljao i uživao.
Tek ponekad, stvari bi postajale napete. Uglavnom je gotovo uvijek bila noć, ali ponekad – ipak bi na kratko zasjao dan. A dana su se bojali tarzanići više nego ičega. Oni dani kada bi tate i mame iskakali iz Velike rupe nisu bili posebno opasni. Poslije iskakanja došlo bi mekano, dlakavo bijelo i tada se trebalo čvrsto, čvrsto držati da te ne odnese, ali kada bi to prošlo – uvijek je bilo novih, mladih i mekanih tarzanića za igru i veselje.
Ali oni dani kada bi padale kiše – to su bili dani kojih su se posebno bojali. Posebno kiselih kiša. Ponekad bi tada dlakavom šumom prošao veliki tvrdi – i koga bi taj uhvatio svojom kiselom i ljepljivom površinom, sa dlakom ili bez, taj se nije vraćao. Poslije kiša i poplava najviše su ipak stradali oni novi tarzanići, premekani i preslabi.
Dana su se bojali svi tarzanići. A iz nekog razloga, bojali su se i Velike rupe. Nikada nikoga od njih nije pojela, to je istina. Ali blizu nje nisu rasle dlake i kada nisu imali dlaka za uhvatiti se, tarzanići tamo nisu odlazili.
Ali Čupko je bio drugačiji. On je volio putovati. Bio je znatiželjan. Jednom je čak odlutao do samog kraja šume dlaka, tamo gdje dlake postaju malene, tanke. Ali kad je vidio da je tamo mnogo češće dan, on se brzo vratio natrag. Konačno, jednog dana se odvažio prošetati i do Velike rupe.
Tamo je susreo Hemu Rodovića Uspaljenog. Hemo je bio samozvani prorok dlakave šume i velike udoline. Bio je poznat po tome da je mogao pročitati budućnost iz velikih smeđih fleka na bijelom nebu koje se vide u onim kratkim trenucima kada se probudi dan, i to najbolje pred iskakanje tata i mama iz rupe.
Hmo je bio ogroman div velike nabrekle glave koja je sasvim sigurno skrivala moćan um, mislio je Čupko. I to njegovo toplo crveno pulsiranje pokazivalo je njegovu moć i važnost. Hemo je tvrdio da je u stalnoj vezi sa Stvoriteljem svemira i da od tuda dolaze njegove spoznaje.
Jednog je dana Hemo pročitao malom Čupku njegovu budućnost:
- Čekaju te velike pustolovine mali. Čitam u zapisima Skakača da ti si poseban, da ti si onaj koji će promijeniti svijet.
- Ja samo želim znati tko sam i odakle dolazim. Želim pronaći moje roditelje, Hemo.
I tako je mali Čupko odlučio otići pronaći svojeg tatu.
- Ne možeš da ideš. Tvoga tate više nema, malac!
- Znam da je još živ, osjećam to.
- Nema šanse, mali, tata ti je prošlost, odnijela a voda, tsunami, nećeš ga više naći.
- Ali ti si rekao da sam rođen u mraku! Da tate koji izlaze u mraku ne odlaze u vodu!
- To je tako rijetko…
- Moj tata je još živ!
- Sjećam se tvog tate, nije baš bio neki čvrst momak, ne vjerujem da je preživio. Zvali su ga Ljepko. Držao se za rupu i za dlake kao da ne želi otići. Ostavio je gomilu djece, a ti si najstariji od njih. Ljepo si narastao….
…
Ako želite čitati dalje pustolovine malog tarzanića Čupka, pišite.
Post je objavljen 31.01.2007. u 21:51 sati.